Zagovornici povećanja donacija afričkim zemljama postali su apologeti modernog kolonijalizma jer se trude zadržati afričke države u ovisnosti o Zapadu.

Svi imaju svoj stav oko Notre-Dame, od onih koji u događaju vide simboliku propasti zapadne civilizacije, onih koji u tome vide Božju kaznu zbog sekularizma, preko onih koji krivca pronalaze u muslimanima do onih koji relativiziraju cijeli događaj ili se naslađuju jer je navodno licemjerno tugovati za jednom građevinom dok milijuni ljudi u Africi gladuju. Ustvari u tome nema ništa neljudski, naprotiv to je svojstveno ljudskoj prirodi. Projiciranje vlastitih strahova, želja, ljutnje i ostalih emocija na razne događaje, posebno katastrofe, je način funkcioniranja ljudskog uma. Ali u konačnici ništa do toga nema veze s događajem nego ljudskom zabludom da se svijet vrti oko njih, da je sve što se događa u svijetu povezano s njihovom osobnom percepcijom stvarnosti.

Među svim tim reakcijama ljude je najviše šokiralo naslađivanje određenog dijela populacije koja praktički slavi izgaranje Notre-Dame te relativiziraju tugu onih kojima je žao zbog događaja tako da tvrde da je licemjerno tugovati za Notre-Dame jer je kroz povijest razrušeno mnogo drugih objekata koji nisu u Europi, a kruna te šuplje argumentacije je naravno standardni uzvik lažne empatije i virtue signaling "A što je s djecom u Africi?". Stjegonoša tog lažnog i ispraznog moraliziranja je Vedrana Rudan, koja kritizira bogate pojedince koji su obećali donirati stotine milijuna dolara za obnovu katedrale. "Think of the children!", kaže Vedrana i tako implicira da bi ljudi bogati ljudi trebali isključivo donirati novce za pomoć Africi, a ne za obnovu ruševina po Europi.

Vedrana Rudan vrlo vjerojatno spada u viši srednji stalež prema svojim primanjima, jer se ipak radi o poznatoj autorici s nekoliko međunarodnih nagrada. Naravno, teško je procijeniti jer individualna financijska primanja nisu javna stvar, ali ako je suditi prema njenoj popularnosti, prodanim knjigama i odjeći u kojoj se pojavljuje u javnim nastupima, sasvim sigurno se ne radi o siromašnoj osobi. Prema njenoj vlastitoj logici umjesto da sljedeći put kupi nove krpice, novi kućanski aparat, novi automobil ili novu bocu vina, ona je licemjerna jer troši na luksuzne stvari dok djeca u Africi gladuju. Kada svojoj unuci pokloni nešto za rođendan, zašto se ne sjeti da u Africi postoje djeca koja gladuju pa umjesto poklona za svoju unuku ne kupi nekoliko obroka za jedno dijete u Africi?

Je li Vedrana Rudan zla i licemjerna osoba jer ima prisniji odnos sa svojim bližnjima (u svrhu argumenta prihvatimo da ima blizak odnos s bilo kim na ovom planetu) te više vrednuje svoje i njihove potrebe nego potrebe djece u Africi? Je li zlonamjerna ako bi joj više bilo žao da izgori njen dom nego dom susjeda, a posebno dom nekoga u Indiji ili gdje drugdje na svijetu?

Naravno da ne, Vedrana je u tom slučaju sasvim normalna osoba (opet, u svrhu argumentacije) koja stvari i ljude s kojima je bolje upoznata i više povezana više vrednuje od ljudi koje nikada nije upoznala i stvari koje nikada nije vidjela ili su joj daleko. Internet je ovih dana brujio reakcijama na izgaranje Notre-Dame jer ljudi u Europi tu građevinu vide kao dio svoje kulturne i povijesne baštine, bez obzira bili oni vjernici ili ne. Čisto sumnjam da internet u Indiji toliko bruji o istom događaju. Sigurno se spominje jer se radi o svjetski prepoznatljivoj građevini, ali teško da većina ljudi iz Indije ima emotivnu reakciju istog intenziteta kao ljudi iz Europe. Njihova bi reakcija bila veća da se isto dogodilo Zlatnom hramu u Indiji, a reakcija Europljana bi tada bila slabija, iz istog razloga zašto ovih dana Europa bruji oko Notre-Dame a Indija ne, jer ljudi emotivno snažnije reagiraju na "svoje" nego na "tuđe". I tu nema ništa poremećeno i licemjerne, kao što na nesreću vlastitog djeteta snažnije reagiramo nago na nesreću djeteta u Africi, iako se možda radi o puno manjoj nesreći.

Čak i da prihvatimo da reakcije ljudi kao što je Vedrana Rudan dolaze iz iskrenih empatičnih namjera i pravog suosjećanja s nedaćama stanovništva Afrike, ostaje nam jedna činjenica koja se neće svidjeti nikome te samim njenim iznošenjem riskiram opću društvenu osudu. Činjenica da mnogi svjetski mediji, intelektualci i ekonomisti o tome već dugo javno progovaraju me neće zaštititi od progona javnih dušobrižnika koji iskazivanjem neracionalne empatije pokušavaju prikazati svoju moralnu nadmoć.

Naime, jako je upitno da li sve te puste donacije i međunarodna pomoć čine Africi više dobra nego štete.

Države afričkog kontinenta godišnje dobiju 50 milijardi dolara putem raznih oblika donacija od međunarodnih institucija, država izvan Afrike i privatnih donatora. Nešto dobiju i preko donacija "u naturi" kao što je odjeća i hrana. Ipak, od 700 milijuna ljudi koji su od 1980. do 2010. izašli iz siromaštva 627 mil. otpada na Kinu, a tek 73 milijuna na ostatak svijeta. Tih 73 milijuna je raspoređeno na Indiju, Bliski istok, J. Ameriku i Afriku pa očigledno tek nekoliko desetaka milijuna otpada na samu Afriku.

Istodobno Afrika dobiva više međunarodne pomoći od svih područja na svijetu skupa, a u tim donacijama Africi prednjače razvijene države Europe i SAD, s iznimkom Japana. Do trenutka pisanja ovog teksta za obnovu Notre-Dame je prikupljeno oko jedne milijarde dolara, što je tek nekoliko posto donacija što ih godišnje dobije Afrika. Stoga se teško može tvrditi da čak i kada bi sve donacije za obnovu preusmjerili u Afriku, to imalo ikakve učinke na stopu siromaštva.

Od 70-ih godina prošlog stoljeća međunarodna pomoć Africi je u stalnom porastu, a ekonomski rast sve manji. Situacija se poboljšala u 21. stoljeću, ali još uvijek Afrika gospodarski ne raste dovoljno brzo da bi se znatno smanjila stopa siromaštva. Valja naglasiti da su osim međunarodne pomoći Africi oprošteni i deseci milijardi javnog duga u 21. stoljeću, u tri navrata. Unatoč tome, afričke države su ponovno nagomilale novi javni dug, pa se tako 2017. 40% država podsaharske Afrike nalazilo u zoni opasne visine javnog duga za njihov stupanj gospodarskog razvoja.

U čemu je problem?

Ukratko, međunarodne donacije su rješavale simptome bolesti, a ne uzrok bolesti. Sve te milijarde dolara su većinom završile u rukama političke elite koja je kroz korupciju pljačkala dobar dio onoga što je bilo namijenjeno siromašnima. Stanovništvu Afrike je tako rađena medvjeđa usluga, pod plemenitim namjerama je ustvari samo još ojačana sveopća korupcija i razni režimi koji nisu bili zainteresirani za opći gospodarski razvoj nego za pljačku.

Čak i stvari kao što su doniranje odjeće za stanovništvo Afrike imaju negativne posljedice na kontinent. Priljev besplatne odjeće iz EU i SAD-a smanjuje potražnju za tekstilnim proizvodima iz lokalnih tvornica u Africi te tako uništavaju mnoge tvornice tekstila, a tvornice tekstila su predvodnici industrijalizacije i ekonomskog razvoja. Stoga se uništava industrijalizacija u samim začecima, a industrijalizacija je preduvjet gospodarskog razvoja.

Tako pretjerana empatija ljudi u Europi i SAD-u ustvari sprječava Afriku da prosperira.

"Daj čovjeku ribu i nahranit ćeš ga za jedan dan, nauči ga pecati i nahranit ćeš ga za cijeli život" - izreka koja se dobrim dijelom odnosi na Afriku je tako pokazala razmjere opasnosti od pretjerane empatije. Empatija je dobra i s moralne strane treba raditi sve moguće da se pomogne i jednom siromašnom a kamoli milijunima, ali empatija je često katastrofalan način rješavanja kompleksnih socio-ekonomskih problema. Upravo zbog te pretjerane empatije Afrika je zapela u neprekinutom krugu siromaštva.

U ironičnom obratu izgleda da su upravo oni koji pod argumentom povijesnog kolonijalizma i rasizma zagovaraju de facto uzdržavanje Afrike postali modernistička i progresivistička verzija tog istog kolonijalizma i rasizma. Afrika je od kraja kolonijalizma kontinent koji uzdržavaju druge države svijeta, primarno EU i SAD. Tako je zaustavljen sam razvoj Afrike, koja je u kolonijalnom razdoblju i netom nakon kraja kolonijalizma gospodarski rasla brže od Azije i Južne Amerike, a cijeli kontinent stavljen o podređen položaj da mora moliti svoje uzdržavatelje iz EU i SAD-a da bi preživio.

Afrika naviknuta na "besplatni" novac nema dovoljan jak unutarnji poticaj na reforme i traženje svog puta, nego iz godine u godinu i desetljeća u desetljeće moli međunarodnu pomoć i oprost dugova od zemalja Zapada. Jedan od argumenata robovlasnika zašto ne bi trebalo ukinuti ropstvo je bila tvrdnja da crnci ne bi mogli preživjeti sami bez da ih robovlasnici kontroliraju i uzdržavaju. Isti argument danas koriste oni koji smatraju da Zapad ima kolektivnu povijesnu odgovornost da uzdržava Afriku, jer bez SAD-a i EU Afrika ne može preživjeti.

Argumenti o "djeci Afrike" u vezi s donacijama za renoviranje Notre-Dame nemaju ni logičnog ni financijskog smisla, čak i kada bi bili iskreni. Ali oni ionako nisu iskreni nego se samo radi o egoističnom signaliziranju lažne moralne superiornosti.