Jedan od trojice dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju ove godine je Joel Mokyr, američko-izraelski profesor ekonomske povijesti i autor knjige "Kultura rasta: izvori modernog gospodarstva" u kojoj je obradio kako su inovacije utjecale na gospodarski rast tijekom industrijske revolucije.

Mokyr je osvojio polovinu Nobelove nagrade. Druga polovina pripala je ekonomistima Phillipeu Aghionu i Peteru Howittu koji su zajedničkim radom početkom 1990-ih razvili teoriju održivog napretka kroz kreativnu destrukciju, odnosno nadogradili ono o čemu je još davnih dana pisao Joseph Schumpeter.

Schumpeter je jako zanimljiv lik na više razina, ali ovaj put želim nešto reći o ovogodišnjem dobitniku Nobela, onom najzanimljivijem, a to je Joel Mokyr.

U svojoj knjizi Kultura rasta iz 2016. godine, Joel Mokyr tvrdi da zapanjujući rast tehnoloških inovacija koji je Europa doživjela krajem 18. stoljeća nije bio potaknut materijalnim silama poput akumulacije kapitala već stavom. Bila je to neobična spremnost i energija, razvijena između 1500. i 1700. godine, da se razumije prirodni svijet i da se to znanje produktivno iskoristi.

Našim modernim ušima ovaj stav ne čini se ni neobičnim ni posebno posebnim. Ali u predmodernom svijetu, gdje su se državne i vjerske vlasti urotile da se odupru intelektualnim inovacijama, bio je.

Ključna sila koja je pomogla u pokretanju liberalizma bila je Republika književnosti, međunarodna, samoorganizirana skupina znanstvenika, filozofa, inženjera i književnih ličnosti koja je djelovala izvan dvorana državne i vjerske vlasti. Mokyr tvrdi da je ova zajednica bila bitna za poticanje kulture inovacija. Piše: "Jedan zajednički nazivnik koji je većina građana Republike književnosti (inače raznolike i razjedinjene skupine) dijelila bio je taj da su prepoznavali svoje neprijatelje, protivnike novih ideja i pluralizma."

Kroz veći dio povijesti čovječanstva, periodi inovacija nisu kreirali održiv ekonomski rast. Populacija se mogla donekle povećavati jer su se s vremenom poboljšavali načini poljoprivrednog uzgoja, ali svaki bljesak napretka brzo je vraćen na početak. Taj se uzorak promijenio krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Pojedine inovacije nisu samo zabljesnule, nego su potakle daljnje inoviranje i napredak.

"Pravo pitanje industrijske revolucije nije zašto se ona dogodila nego kako to da je opstala i nakon, recimo, 1820. godine", napisao je Mokyr.

Razlog, po njemu, leži u onome što naziva industrijskim prosvjetiteljstvom, nizu kulturnih promjena koje su povezale praktično i teorijsko znanje i učinile oboje šire dostupnim.

Počevši od kraja 18. stoljeća, piše, industrijsko prosvjetiteljstvo "nastojalo je smanjiti troškove pristupa istraživanjem i katalogiziranjem obrtničkih praksi" kako bi se najbolje prakse mogle širiti.

Putem "tražilica", od Diderotove ogromne enciklopedije do priručnika i periodičnih publikacija, "korisno znanje" putovalo je od pojedinačnih praktičara do svakoga tko je bio zainteresiran za poboljšanje tehnika.

"Ideja da je znanje moć nije se prevela u ideju da znanje treba biti monopolizirano", rekao je profesor Mokyr u intervjuu. Umjesto toga, prevladao je ideal otvorene znanosti. Čak su i patenti zahtijevali da izumitelji javno objave svoje ideje.

Osim toga, industrijsko prosvjetiteljstvo "nastojalo je razumjeti zašto tehnike funkcioniraju generalizirajući ih" - ključni korak u pretvaranju novog znanja u motor kontinuiranog napretka.

"U srednjem vijeku izumili su mnogo toga", rekao je profesor Mokyr, čija je knjiga iz 1990. godine, The Lever of Riches (Oxford University Press), kronološki opisala mnoge srednjovjekovne izume. "Ali ljudi koji su izumili stvari bili su ljudi na terenu koji su bili pametni i smišljali su stvari putem pokušaja i pogrešaka", dodao je.

Ti izumitelji nisu imali veze s obrazovanom elitom i nisu imali opće teorije kojima bi objasnili i proširili svoje izume. Srednjovjekovni izumitelji nisu mogli generalizirati od vodenice do zakona hidraulike, na primjer.

Bez široko primjenjivih znanstvenih teorija, jedan izum vjerojatno ne bi doveo do drugog.

"Godine 1796. Edward Jenner izumio je cjepivo, ali nije imao pojma zašto ono djeluje", primijetio je profesor Mokyr. "Nema drugog cjepiva još gotovo 100 godina, jer nitko nema pojma zašto djeluje."

Nasuprot tome, u 20. stoljeću dublje znanstveno razumijevanje omogućilo je razvoj mnoštva novih cjepiva. Taj obrazac, rekao je, "vrijedi za gotovo svako područje ljudske proizvodnje koje možete zamisliti".

Gnojivo se koristi od davnina, na primjer. Ali prije 19. stoljeća, poljoprivrednici nisu znali da je dušik ključni sastojak ili kako dospijeva u tlo. Stoga su se bavili praksama poput spaljivanja stabljika, što je oslobađalo hranjive tvari u zrak umjesto da ih vraća u tlo.

Nakon otkrića uloge dušika, znanstvenici koji se bave tlom i kemičari razvili su sintetička gnojiva i poboljšali poljoprivredne prakse.

Povezivanje praktičnog izuma sa širim epistemskim znanjem također izbjegava slijepe ulice. "Kada nitko ne zna zašto stvari funkcioniraju, potencijalni izumitelji ne znaju što neće funkcionirati i trošit će vrijedne resurse u uzaludnim tragovima za stvarima koje se ne mogu napraviti, poput strojeva s vječnim motorom ili zlata od osnovnih metala".

Treći važan aspekt industrijskog prosvjetiteljstva bili su mostovi koje je izgradilo između "onih koji su kontrolirali propozicijsko znanje", uključujući znanstvene generalizacije, "i onih koji su provodili tehnike sadržane u preskriptivnom znanju", stručnosti u područjima poput poljoprivrede, inženjerstva i navigacije.

Praktičari i teoretičari više nisu bili društveno ili intelektualno izolirani jedni od drugih.

Lončarski magnat Josiah Wedgwood, jedan od najranijih industrijalaca, dopisivao se s vodećim znanstvenicima poput Antoinea Lavoisiera i Josepha Priestlyja. Također se konzultirao s obrtnicima koji su se specijalizirali za područja koja su ga zanimala, poput liverpoolskog staklara, piše profesor Mokyr.

Za ovaj primjer industrijskog prosvjetiteljstva, dodaje, korisno znanje trebalo je biti dostupno i primjenjivano gdje god se moglo pronaći.

U određenom smislu, industrijsko prosvjetiteljstvo predstavljalo je kraj čiste znanosti. Sada znanje nije samo zato što smo znatiželjni i želimo znati stvari, već zato što ćemo s njim nešto učiniti.

U srednjem vijeku kineska znanost bila je najnaprednija na svijetu. Ali njegova otkrića pripadala su dvorskoj eliti koja nije imala puno interesa za primjenu izuma poput mehaničkog sata.

Rijetko im je palo na pamet da bi to moglo biti zanimljivo nekom obrtniku ili inženjeru. S pojavom industrijskog prosvjetiteljstva, ti su se mostovi sve više gradili na Zapadu. To je uistinu značajan povijesni razvoj. Više ne istražujemo prirodu samo zato što želimo znati što ona znači. Zaista smo znatiželjni kako možemo iskoristiti prirodu za sve vrste svrha, objasnio je prof. Mokyr.

U svome jučerašnjem govoru na svečanosti dodjele Nobelove nagrade za postignuća u ekonomskoj znanosti, Mokyr je kazao da umjetnu inteligenciju vidi kao društveni izazov i potencijalno jako koristan izum, ali ne slaže se s pesimistima koji u njoj vide oružje za samouništenje čovječanstva. Upozorio je na dva značajna izazova: klimatske promjene i demografske promjene. Rekao je da izlaz za čovječanstvo u oba slučaja može biti riješen samo novim inovacijama.