Ljudi su čudna stvorenja. Glorificiraju prošlost, preziru sadašnjost i boje se budućnosti. Sve to je uludo trošenje energije zbog sasvim krive predodžbe o svijetu u kojem žive, koja bi se mogla utrošiti u puno produktivnija promišljanja. Prošlost nije nikakva „učiteljica života“, sadašnjost nikada nije bila toliko dobra, a budućnost nikada nije bila svjetlija.

Činjenica da čovječanstvo nije ništa naučilo iz svoje prošlosti je toliko jasna da budućnost predviđamo na temelju nje, iz čega je evidentno da se ponašanje ljudi nije bitno mijenjalo od prahistorijskih vremena. Ako se čovječanstvo nije mijenjalo više od milijun godina, zašto očekivati da to napravi u skoroj budućnosti? Da ne glorificiramo i pretjerano analiziramo toliko prošlost, možda bismo izašli iz začaranog kruga ponavljanja iste.

2016. godina je po svim bitnim parametrima, kao broj ljudi koji žive u siromaštvu, broja ratova i smrtnosti u istima, ubojstava, smrtnosti djece i novorođenčadi, broju umrlih od zaraznih bolesti itd., bila globalno najbolja godina u povijesti čovječanstva. Ipak, ljudima su puna usta katastrofičnih predikcija, glorifikacije prošlosti, straha od budućnosti, iščekivanja apokalipse i sl. Budućnost nikada nije izgledala bolje. Trend smanjenja siromaštva, iskorjenjivanja bolesti od kojih su nekada umirali milijuni, tehnološkog napretka koji će riješiti mnoge probleme, smanjenja umrlih u ratovima i sl. će se sigurno nastaviti, osim u slučaju naglog kataklizmičkog globalnog događaja za koji je mogućnost također sve manja, ali naravno, nikada nepostojeća. Ipak, velika većina ljudi smatra da je budućnost strašna.

Razlog zasigurno leži u tome što je budućnost uvijek nesigurna, posebno ako uzmemo u obzir brzinu tehnološkog napretka i etičke dileme koje iz njega proizlaze. A ljudi jednostavno vole sigurnost, draži im je stabilan status quo od rizičnog napretka. Taj odnos ljudi prema budućnosti i tehnološkom napretku nije ništa novo, on postoji još od prve Industrijske revolucije, a vjerojatno i kroz čitavu povijest ljudi kao vrste. Nije teško zamisliti kako su prilikom otkrića vatre neki to kritizirali kao nešto protivno prirodi, vjeri, precima, zajedništvu koje proizlazi iz zajedničkog spavanja na hrpi da se ugrij i slično.

Prva industrijska revolucija je počela u Engleskoj izumom parnog stroja, koji je u mnogim poslovima zamijenio ljudsku radnu snagu, te otpočeo dotad u povijesti nezabilježen tehnološki napredak. Nedugo nakon širenja upotrebe parnog stroja pojavili su se razni pokreti, manje ili više radikalni, koji su se protivili tehnološkom napretku i posljedičnom mijenjanju društveno-ekonomskih odnosa. Taj strah nije proizlazio iz siromašnih neobrazovanih slojeva stanovništva, nego nerijetko i od aristokracije, intelektualaca i vjerskih autoriteta. Jedni od najradikalnijih među njima su bili Ludditi koji su diljem Engleske uništavali parne strojeve kriveći ih za probleme radništva kao što su nezaposlenost niske nadnice.

Kao što je to gotovo uvijek slučaj u povijesti, ljudi opet ponavljaju stvari koje su radili i prije. Iako bi bilo lijepo da smo nešto naučili iz svoje prošlosti, evoluirali, postali pametniji, ništa nije dalje od istine.

Nedavno je Amazon otvorio svoju prvu automatiziranu prodavaonicu u kojoj se jednostavno može uzeti što se želi, a na izlazu senzori očitaju što se kupilo i za taj iznos terete Amazon račun, bez potrebe za blagajnicima, gotovinom, čekanjem u redu i ostalim popratnim sadržajima tradicionalnih trgovina. Prije toga, fast food lanci su radnike zamijenili automatima kao odgovor na podizanje zakonske minimalne plaće u nekim saveznim državama SAD-a, što je bilo za očekivati. Ekonomska teorija je jasna, dizanje minimalne plaće podiže i nezaposlenost jer dio radnika jednostavno postaje preskup za posao koji obavlja te se više isplati zamijeniti ih strojevima ili smanjiti broj radnika.

Proces koji pokreće ekonomiju je proces kreativne destrukcije, a opisao ga je ekonomist Joseph Schumpeter. Zanimljivo je za napomenuti da ga je „izvukao“ iz djela Karl marx-a, koji ga je smatrao izrazito negativnim. Međutim, Schumpeter je primijetio da  je kreativna destrukcija, proces u kojem stare industrije i tehnologije odumiru da bi stvorile prostor za nove i produktivnije, motor napretka i razvoja.

Ono što se ne mijenja nije živo, jednostavno životno pravilo primjenjivo na mnoge stvari pa i ekonomiju. Upravo je otpor kreativnoj destrukciji razlog zašto su gospodarstva SSSR-a i Jugoslavije do 80-ih naveliko zaostajala za Zapadom. I danas mnoge zemlje primjenjuju protekcionističke politike da bi zaštitile „stare“ industrije te time vlastitom stanovništvu rade medvjeđu uslugu jer koče napredak znanosti, društva i gospodarstva.

Ljudi trebaju shvatiti da se usporedno sa svijetom u kojem žive moraju mijenjati i oni, inače riskiraju da postanu nepotreban društveni otpadak, izgubljena djeca napretka. Kako uslijed tehnoloških promjena nestaju stari poslovi i industrije, tako će nastajati novi i to vjerojatno brže nego ikada prije u povijesti, a tko se tome ne prilagodi bit će samo društveni uteg.
 
Ipak, možemo biti gotovo sto posto sigurni da se to neće dogoditi te će mnogi ljudi biti isključeni iz napretka u budućnosti, sve zbog odbijanja da se promijene, prekvalificiraju i slično. Svijet napreduje strahovitom brzinom, i to nabolje, ali to nikako ne garantira da neće biti onih koji će se u tom napretku izgubiti, koji će biti njegove kolateralne žrtve i koji će uslijed te izgubljenosti utjehu i smisao tražiti u populističkim političarima, radikalnim vjerskim pokretima, pseudoznanosti, praznovjerju, lažnim prorocima i slično. Postat će izgubljena djeca postmodernizma.