Mi stojimo na rubu tehnološke revolucije koja će bitno promijeniti način na koji živimo, radimo i međusobno se povezujemo. U svojoj veličini, opsegu i složenosti, transformacija će biti drukčija od svega što je čovječanstvo doživjelo prije. Još ne znamo kako će se to odvijati, ali jedno je jasno: odgovor na nju mora biti integriran i sveobuhvatan, uključujući sve dionike globalne politike, od javnog i privatnog sektora do akademske zajednice i civilnog društva.

Tako je u uvodu teksta o Četvrtoj industrijskoj revoluciji napisao autor Klaus Schwab, osnivač i izvršni direktor Svjetskog ekonomskog foruma.

Prva industrijska revolucija, objašnjava dalje Schwab, koristila je moć vode i pare da bi mehanizirala proizvodnju. Druga industrijska revolucija koristila je električnu energiju da bi kreirala masovnu proizvodnju. Treća je koristila elektroniku i informacijsku tehnologiju da bi automatizirala proizvodnju. Sada, Četvrta industrijska revolucija nadograđuje se na treću, digitalnu koja se pojavila sredinom prošlog stoljeća. Četvrtu revoluciju karakterizira fuzija tehnologija koja briše linije između fizičke, digitalne i biološke sfere.

Svaka prethodna industrijska revolucija nailazila je na snažan otpor u određenim krugovima. Prvenstveno zbog promjene načina proizvodnje neka su radna mjesta nestajala, a stvarala su se nova, bolja. Svaka industrijska revolucija značila je i potrebu za promjenama u obrazovnom sustavu i potražnju za novim vještinama na tržištu rada. Svaka industrijska revolucija sa sobom je donijela poboljšanje za životni standard ljudi diljem svijeta; od provedenog vremena na radnom mjestu preko boljih i lakših uvjeta rada do poboljšanja bogatstva građana i novih tehnologija i proizvoda koji nam omogućuju lagodniji život, međusobnu komunikaciju i suradnju. Stoga je svaka industrijska revolucija u globalu iznimno pozitivna za čovječanstvo, a opet svaka je imala žestoke protivnike i otpornike u radničkim, sindikalnim, političkim i intelektualnim krugovima.

Uz već dobro poznate ludite koji su u Engleskoj uništavali strojeve, Prva industrijska revolucija u 19. stoljeću imala je i brojne protivnike u intelektualnim krugovima koji su smatrali industrijalizaciju nehumanom i tvrdili su da ona ide na ruku samo kapitalistima. Ipak, pokazalo se da je upravo tijekom 19. stoljeća na Zapadu, prvenstveno u Engleskoj, najviše poboljšan položaj radnika u povijesti. Između ostalog, industrijska revolucija je glavni krivac za svršetak ere dječjeg rada na Zapadu.

Sličnu situaciju imamo i danas. Usprkos tome što automatizacija rada dokazano kreira više radnih mjesta nego što ih uništava, usprkos tome što ona gura kompletno društvo naprijed i omogućuje našoj djeci puno lakši život od našega, određeni politički, sindikalni i intelektualni krugovi diljem svijeta pružaju snažan otpor svakoj inovaciji koja se pokazuje kao "game changer" za svijet kakav smo dosad znali, svakoj inovaciji koja pruža građanima bolji izbor i dostupniju uslugu, svakoj inovaciji koja nam olakšava rad i život. Budući da su to ljudi koji žele zadržati prethodno stanje i bore se protiv pozitivnih promjena i neizbježnog napretka, koji nas žele vratiti nazad i zaustaviti revoluciju, ispravno je takve aktere nazvati konzervativnim kontrarevolucionarima.

Konzervativnih kontrarevolucionara ima i u Hrvatskoj. U određenim političkim i novinarskim krugovima u zadnje vrijeme često možete čuti termin "konzervativna revolucija" što je oksimoron sam po sebi jer konzervatizam uvijek dolazi kao odgovor na društveni i ekonomski napredak te teži povratku na prethodno stanje. To znači da on ne može biti revolucionaran nego kontrarevolucionaran. Druga stvar u kojoj isti naši političari i novinari često griješe, to je detektiranje te konzervativne kontrarevolucije i njihovih aktera. Ona je svakako i kod nas u tijeku, ona je kod nas u porastu, ali ona se ne ogleda u protivljenju feminističkim konvencijama ili prepucavanju o LGBT naobrazbi u školama. Ta ideološka prepucavanja između ekstremističkih skupina kojima je jedini cilj prisilna ili nametnuta indoktrinacija djece kroz državni sistem nema veze niti s kakvom revolucijom. To je puštanje magle u oči građana i skretanje s bitnih problema. Prava konzervativna kontrarevolucija je u punom jeku, ali njeni akteri dolaze i s lijeve i s desne strane.

U 2017. godini svjedočili smo kod nas, pa i u svijetu, velikom otporu taksista i njihovih lobija prema aplikaciji Uber koja omogućuje bolju dostupnost usluga prijevoza za građane, jeftiniju uslugu i lakše zapošljavanje onima koji to žele raditi. Njihovi lobiji su u nekim zemljama uspjeli barem privremeno zaustaviti ovaj izum i rezultat nove tehnologije, pomoću političara i države koja postavlja ograničenja i zabrane. Kod nas su, osim određenih udruženja taksista, u prvi red borbe protiv Ubera stali i političari ekstremno lijeve Radničke fronte, zatim određeni istaknuti pojedinci SDP-a (npr. Karolina Leaković), pa i Ivan Pernar iz Živog zida je imao svoje primjedbe, naravno, što Uber nije "naša" tvrtka nego strana. To su naši konzervativni kontrarevolucionari.

Druga pojava Četvrte industrijske revolucije, koja je lani također došla u središte pozornosti, to su kriptovalute. One su jako uzrujale mnoge intelektualce diljem svijeta jer nešto bez državne kontrole postaje iznimno vrijedno i moćno, a u tome sudjeluju milijuni ljudi diljem svijeta. Koja je budućnost blockchain tehnologije i kriptovaluta? Nitko ne može sa sigurnošću reći, ali čini se da će one itekako promijeniti načine financijskih transakcija i trgovanja u budućnosti. Tu su se, kao najveći konzervativni kontrarevolucionari, pokazali Ivan Lovrinović, saborski zastupnik i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te pojedini novinari u ljevičarskim medijima.

Svjedočili smo lani velikoj STEM revoluciji u hrvatskim školama, koja je bila potaknuta privatnom inicijativom Nenada Bakića i njegovog Instituta za razvoj i inovativnost mladih (IRIM). Osnovnoškolci diljem zemlje opremljeni su robotićima na kojima se uče odmalena programerskim vještinama. To je jako uzrujalo opet Radničku frontu koja je očito glavni pokretač Konzervativne kontrarevolucije u Hrvatskoj, ali ove promjene u obrazovanju zasmetale su i pojedincima s desna, pa tako i Slavenu Letici čiji je tekst protiv STEM revolucije prenio i konzervativni portal Narod u vlasništvu udruge Željke Markić.

Kad smo kod Željke Markić i udruge U ime obitelji, oni su također bitan kotač Konzervativne kontrarevolucije u Hrvatskoj. Osim otpora prema STEM-u, tražili su i državnu kontrolu nad Facebookom i njegovim odnosom s korisnicima koji, usput, imaju potpunu slobodu žele li ga koristiti ili ne. Željka Markić pokrenula je i inicijativu za zabranu rada nedjeljom koja će, s druge strane, vjerojatno ubrzati uvođenje automatskih blagajni u trgovačke centre. Bit će jako zanimljivo vidjeti kako će pobornici ove zabrane na to reagirati i hoće li tražiti i zabranu automatizacije ili oporezivanje automatskih blagajni kako bi "zaštitili" radna mjesta kojima je sudbina jednostavno nestanak.

Kontrarevolucionare imamo i među ministrima na vlasti. Tako ministar Tomislav Tolušić želi uvesti veće tarife na uvoz dok ih zemlje koje žele prosperirati ukidaju, a ministar Marko Pavić izražava žaljenje što mu Europska unija ne dozvoljava da novcem poreznih obveznika financira propadajuću industriju tekstila. To su sve kontrarevolucionari koji traže načine kako sačuvati status quo i zaustaviti napredak koji bi inače bio puno brži i za Hrvatsku, samo da nema otpornika među intelektualcima, političarima i građanima.