Nije lako tražiti logiku iza političkih poteza američkog predsjednika Donalda Trumpa. Odluka o "velikodušnim recipročnim carinama", mora se priznati, ima jednu jasnu pozadinu: trgovinski deficit.

Što je trgovinski suficit ili deficit? To je razlika između dvije zemlje u vrijednosti njihove trgovinske razmjene. Kad neka zemlja kupuje od druge zemlje veću vrijednost proizvoda nego što joj prodaje, onda je ta prva zemlja u trgovinskom deficitu, a ona druga ima trgovinski suficit.

Bez obzira što trgovinski "deficit" zvuči kao nešto loše i negativno, zapravo nije. Riječ je o dobrovoljnoj trgovini između građana. Ne trguju vlade nego građani. Ako građani zemlje A više žele kupovati proizvode iz zemlje B, a građani zemlje B više vole proizvode iz zemlje C, onda će zemlja A imati trgovinski deficit sa zemljom B, ali u stvarnosti, njeno stanovništvo time ne gubi apsolutno ništa. Ono što je u trgovinskim odnosima bitno, to je da se trguje što više, a ne balans deficita.

Usprkos tome, političari i neke škole ekonomije (npr. merkantilisti) oduvijek su prilično opsjednuti tim "problemom trgovinskog deficita" i željom da to nekako "poravnaju" ili "balansiraju".

Adam Smith, čovjek koji je praktički izumio modernu ekonomiju, u legendarnoj knjizi "Bogatstvo naroda" (1776) je na tu temu napisao:



Smith je ovdje istaknuo koliko je apsurdna doktrina "balansiranja trgovinske razmjene" kojom su političari opsjednuti, budući da ta ista trgovina, koja se bez prisile i ograničenja prirodno i redovito događa između bilo koja dva mjesta, uvijek donosi prednosti za obje strane iako ne moraju imati jednak odnos kupovine i prodaje.

Smithov uvid u međunarodnu trgovinu postao je općeprihvaćen među velikom većinom ekonomista i do danas. Jednostavno, trgovina nije igra nulte sume; nema pobjednika i gubitnika. Ako je izvedena bez prisile i ograničenja, obje će strane profitirati - i onaj tko prodaje i onaj tko kupuje. Iz toga dolazimo do zaključka da ljudi s obje strane profitiraju kad je prekogranična trgovina slobodna i bez ograničenja.

Zaista, nije teško shvatiti. Ali uvijek su postojali, a postoje očito i dan-danas, oni koji ne vjeruju u dobrobiti slobodne i dobrovoljne razmjene među ljudima; oni koji misle da je to borba u kojoj netko mora dobiti, a netko drugi izgubiti. To su tzv. "nultosumaši". Takvi ljudi nikada ne bi mogli objasniti gospodarski rast ni kako to da je čovječanstvo od općeg siromaštva prije samo 200-tinjak godina došlo do ovakvog obilja u kojem dobar dio svijeta uživa danas. Ako je svaka međuljudska transakcija igra nulte sume i ako konačni neto rezultat mora biti 0, onda bi svaki opći napredak bio nemoguć.

Predsjednik Trump je prilično snažno uvjeren da je trgovina igra nulte sume i da Sjedinjene Američke Države gube jer imaju trgovinski deficit s ostatkom svijeta. Kako to da SAD ima trgovinski deficit baš sa svima, pitate se? Odgovor je vrlo jednostavan i logičan - SAD su već dugo najbogatije tržište svijeta (u smislu veličine i kupovne moći prosječnog stanovnika). To vuče za sobom dvije za ovu priču bitne posljedice: imaju ogroman broj konzumenata, odnosno ljudi koji su navikli na lijep životni standard u kojem vole kupovati; i u odnosu na veliki dio ostatka svijeta vrlo skupu radnu snagu. Zato nije čudno da Amerikanci kupuju puno proizvoda iz uvoza.

Jedan od najvećih deficita SAD imaju s Vijetnamom gdje je proizvodnja jeftina. Kad bi Trump uspio premjestiti sve te tvornice iz Vijetnama u SAD (a to mu je cilj - najozbiljnije!), imao bi veliki problem s pronalaskom radne snage jer Amerikanci nisu više toliko ludi za radom na tvorničkoj traci koji nit' je zabavan nit' može biti dobro plaćen. I koliko god niska plaća u SAD-u za takav posao bila, opet je trošak puno veći nego u Vijetnamu. Rezultat? Američkim potrošačima bi život značajno poskupio, standard i BDP bi pali, a pola tih tvornica moralo bi na koncu biti ugašeno jer bi potražnja za njihovim proizvodima potonula.

Drugim riječima, američki trgovinski deficit s ostatkom svijeta rezultat je američkog bogatstva. Da bi se to promijenilo, da bi SAD postao trgovinski suficitaran, prvo bi stanovništvo SAD-a moralo da se bitno osiromaši. Ili ovako - prisilno, državnim dekretom, što će vjerojatno rezultirati na isti način.

To je, dakle, razlog zašto Trump radi to što radi. Vjeruje u pogrešne i mnogo puta pobijane doktrine. Mislim da je teško razuvjeriti nekoga tko je od početka stasao na pogrešnom svjetonazoru, a to je kod njega slučaj.

Američke carine će pogoditi industrije diljem svijeta, to je sigurno. Ali puno veću štetu će napraviti američkim potrošačima. Njih je ipak puno više od svih zaposlenika u europskim i drugim industrijama čiji će izvoz u SAD biti pogođen. Ovo je jako bitno shvatiti - Trump to radi sebi više nego drugima.

Ako znamo sve ovo, onda bismo se trebali zapitati zašto se predstavnici Europske unije opet busaju u prsa i najavljuju "žestoke odgovore". Jer svaki odgovor carinama pogodit će domaće stanovništvo. Pričaju o carinama prema američkim "tehnološkim divovima", što u praksi znači da će poskupjeti oglašavanje hrvatskih poduzeća na Facebooku, Instagramu, Googleu, Youtubeu i drugim mrežama i servisima. Poskupjet će i usluge Googlea i drugih servisa za developere, što će poskupjeti IT usluge u EU i učiniti ovdašnji IT sektor nekonkurentnijim.

Trgovinski rat bi stvarno mogao izazvati veliku globalnu krizu kao što je to već učinio 1930. godine. Istina, bilo je više faktora koji su na to utjecali, ali praktički svi imalo ozbiljniji ekonomisti i povjesničari ističu upravo američke carine, na koje su zatim druge države odgovorile istom mjerom, kao jedan od glavnih faktora koji su eskalirali Veliku depresiju.

Ali za trgovinski rat treba (bar) dvoje. Znamo tko je Trump, kakav je i što ga vodi. Ako su Amerikanci to izabrali i to žele, neka im bude. Oni će od toga najviše trpjeti. Nije potrebno to još više eskalirati odgovorom "istom mjerom" jer taj odgovor će pogoditi domicilno stanovništvo i gospodarstvo gore nego američke kompanije. Ne moramo se upuštati u to.

Umjesto toga, EU bi trebala ukinuti sve carine prema SAD-u. Ne, nisam naivan, ne vjerujem više da bi to nagnalo Trumpa da ukine svoje. Za njega "recipročne carine" ne znači jednake carine, već izravnavanje trgovinskog deficita. To će, usput rečeno, biti nemoguća misija jer opet dolazimo do onoga najbitnijeg, same srži problema - ne trguju vlade nego građani. Ako građani neke zemlje ne žele kupovati automobile iz druge zemlje, iz bilo kojeg razloga - oni to neće kupovati i gotovo. Teško će bilo koja država prisiliti ljude da kupuju nešto što im se ne sviđa ili im uopće ne treba.

Dakle, EU treba ukinuti sve svoje carine koje ima prema SAD-u, ali ne da bi se dodvorila Trumpu, nego svojim građanima. Osim toga, trebala bi tražiti partnere za sporazum o slobodnoj trgovini (kakav već ima s primjerice Japanom), to bi mogla učiniti i s Kanadom, Južnom Korejom, Saudijskom Arabijom, Australijom, Novim Zelandom, latinoameričkim zemljama itd. Svi takvi napori, koji bi povećali mogućnosti slobodne trgovine, bili bi na dobrobit potrošača u Europskoj uniji. To bi bio pravi odgovor.

Međutim, još jednom se pokazuje da političarima i birokratima potrošači (a to smo svi mi) vrijede puno manje od lobista neke velike kompanije. Kompanije pogođene Trumpovim carinama vrše pritisak na političare da što jače odgovore kako bi odvratile Trumpa ili kako bi još više "zaštitile" te kompanije na domaćem tržištu. To je potpuno pogrešna politika, gdje se za dobrobit 1% kažnjava ostalih 99 posto ljudi. Potrošača je uvijek više od vlasnika i zaposlenika bilo koje tvornice, ali potrošači nemaju snažan lobi u Bruxellesu niti medije. Zato najčešće nadrapaju.