Nerijetko se suočavam s kritikama da je Liberal "previše pro-tržišno radikalan" i da "nekritički idealiziramo tržište koje nije ni savršeno niti pravedno". Već mi je postalo naporno da svakome ponaosob odgovaram pa sam odlučio sažeti svoje razmišljanje na tu temu u obliku članka.

Prvo moram naglasiti da nikada nisam rekao niti napisao (ni ja niti bilo tko drugi na ovim stranicama) da je tržište savršeno ili apsolutno pravedno. Nikada! Da smo to tvrdili, to bi bila velika naša pogreška i laž. Naravno da tržište nije savršeno, zapravo možemo mu svakodnevno na primjerima iz života naći hrpu zamjerki, i osobnih i generalnih. Tržište čine ljudi, to smo mi svi, koji biramo na osnovi vlastitih želja i interesa koji ćemo proizvod kupiti, u kojoj trgovini, gdje ćemo se zaposliti, koliko ćemo raditi i biti produktivni itd. Dakle, tržište je jednostavno rečeno - društvo koje čine najrazličitije individue. Zato je nepredvidivo, zato je teško i nezahvalno čak i najboljim ekonomistima kad trebaju prognozirati gospodarsko kretanje u budućnosti.

Slobodno tržište ne može biti ni sinonim za pravdu. Kritičari najčešće vole argument nejednakosti prilika u slobodnotržišnoj ekonomiji, koji je sasvim legitiman iako je zahvaljujući pojedinim autorima poput Thomasa Pikettyja i neukim novinarima daleko preuveličan. Kažu, što je s onima koji se rode siromašni? Imaju li oni jednak pristup kvalitetnoj edukaciji, zdravstvu, iste prilike kao oni koji se rode u bogatijoj obitelji? Nemaju. I ja se slažem, to je skroz nepravedno. Već ako je netko rođen u Ruandi ili Zimbabveu nema ni približno jednake šanse kao netko rođen u Hrvatskoj, a da ne pričam o Švicarskoj ili Singapuru.

Međutim, to pitanje je imalo daleko više smisla prije 50 godina nego danas, budući da svjedočimo ubrzanom procesu globalizacije koja dovodi i do brzog mijenjanja vlasništva nad kapitalom. Najveći bogataši ne drže svoje bogatstvo spremljeno u nekom kovčegu ili na bankovnom računu, već je ono uglavnom u dionicama, dakle to je bogatstvo koje koristi daleko širem krugu ljudi (onima koji su zaposleni, onima koji kupuju njihove proizvode itd.). Kako se mijenjaju vrijednosti kompanija na tržištu, tako se mijenja i bogatstvo. Dionice često mijenjaju vlasnike, tako i bogatstvo kola. To je dovelo do toga da je danas lakše nego ikada u povijesti vrlo brzo ostati bez velikog bogatstva, ali je lakše i steći veliko bogatstvo. Na primjer, među 1.000 najbogatijih Britanaca više od 75% je onih koji su postali bogati tek u ovom stoljeću, a jednaki postotak je onih koji su u ovom stoljeću ispali s te liste.

Vidite, nije sve u rođenju! Potrebne su zapravo velike vještine da se naslijeđeno bogatstvo zadrži, a kamoli uveća i većina bogatih klinaca ne ostane bogato do kraja života. Time padaju u vodu Pikettyjeve teze o bogatstvu koje stoji i koje se čuva dok "sve veći dio svijeta gladuje". Zapravo, činjenice govore baš suprotno. Svjetsko bogatstvo se povećava, raste udio srednjeg sloja i bogataša, a smanjuje se udio siromašnih. To su izravni rezultati povećanja ekonomskih sloboda, odnosno liberalizacije tržišta u Aziji i drugim slabije razvijenim dijelovima svijeta u ovom stoljeću. Slobodno tržište rješava problem siromaštva i nejednakosti prilika vlastitim mehanizmima.

Vrlo je bitno znati da slobodno tržište, samo po sebi, ne može funkcionirati bez pravne države. Pritom mislim na pravnu državu oslobođenu od korupcije. To u praksi znači državu koja ima čvrste i nepotkupljive institucije koje će u minimalnom roku riješiti sporove između građana, i to na način da prema svakoj osobi pristupaju jednako. U praksi, ako dogovorite neki posao s jednom drugom osobom, dogovorite koji su zadaci, obveze i prava vas i te osobe u tom poslu, potpišete ugovor i onda, ako ga jedna strana prekrši treba postojati nezavisni sud koji će u što kraćem roku što pravednije utvrditi da onaj tko je prekršio ugovor mora isplatiti pravednu odštetu oštećeniku. To je pravna država. Bez nje bi slobodno tržište bilo džungla u kojoj bi vladali lopovi i mafijaši.

Kritičari će reći: OK, ali to i dalje nije dovoljno. Još uvijek je gotovo nemoguće da će neko afričko dijete, rođeno u siromaštvu, za života postati bogato bez obzira koliko se čovjek trudio. Mogu se složiti i s tom konstatacijom. Ali, onda ću postaviti protupitanje: što učiniti? Ako nije rješenje u slobodnom tržištu i prirodnoj preraspodjeli bogatstva po tržišnim zakonima, koja je alternativa?

Jedina alternativa tržištu je državna intervencija. Nema treće varijante. Što država može učiniti? Država može zaplijeniti ili nekim perfidnim zakonima jednostavno progresivno oporezivati one s većom imovinom i dijeliti onima koji imaju manje. To je ideja socijalista i socijaldemokrata, oni vjeruju u tu "pravednu državu" koja bi ispravila "nepravde slobodnog tržišta". Ali to je iluzija.

Iako kritičari Liberala nerijetko kažu da smo utopisti zbog prevelikog povjerenja u slobodno tržište, zapravo su utopisti oni koji imaju toliko povjerenje u pravednu i savršenu državu. Na čelu države su političari. Bilo da je riječ o nekom diktatoru ili o demokratski izabranoj vlasti, to su uvijek ljudi koji bi trebali, po željama ljevičara, preraspoređivati tuđe bogatstvo i činiti nas "ekonomski jednakijima". Ali ti ljudi ne mogu biti savršeni! Čak i da imaju dobre namjere, a većinom nemaju, opet ne mogu pravedno odrediti kome se treba oduzeti i koliko te kome se treba dati i koliko. Znate li vi nekog čovjeka koji bi to znao pravedno preraspoređivati? Ja ne znam niti jednoga.

U stvarnosti, ljudi su premreženi međusobno, jedni drugima duguju usluge. To je sve sasvim normalno dok svatko od nas barata vlastitom imovinom. Ali kod onih koji odlučuju o tuđoj imovini, stvari postaju pokvarene. I tako nastaje korupcija. Ne zato što su ljudi po prirodi korumpirani, već zato što smo im dali mogućnost da budu. Nepovjerenje u slobodno tržište rađa korupciju jer ljudi koji vjeruju u prisilnu i državnu preraspodjelu imovine radi ekonomskog izjednačavanja stanovništva sami daju moć svojim političarima i priliku za korupciju. Hoće li oni iskoristiti tu priliku ili ne, ovisi o više čimbenika, ali ja sam skeptičan čim dobiju tu priliku - jer smatram da je moglo i bez toga.

Odgovor na to pitanje je vrlo lako dati. Uzmimo neku zemlju u kojoj država vodi glavnu riječ u gospodarstvu i gdje država diktira baš sve proizvodne i trgovačke procese. Trenutno je možda najbolji primjer takve zemlje Kuba. I uzmimo neku zemlju gdje funkcionira pravna država koja maksimalno poštuje privatno vlasništvo i gdje se ekonomski procesi odvijaju uglavnom po tržišnim zakonima, na primjer Švicarska ili Singapur. Što mislite, tko će imati veće mogućnosti da se tijekom života obogati: onaj tko se rodi siromašan na Kubi ili onaj tko se rodi siromašan u Švicarskoj?

Naravno, pitanje je retoričko jer na listi najbogatijih Švicarska je zemlja s najviše milijunaša na 100.000 stanovnika, a u Kubi možeš postati bogat samo ako doguraš do vrlo visokog partijskog funkcionera ili ako postaneš veliki kriminalac, ali opet u sprezi s vlašću. Na pošten način nikako. Postoji i treća mogućnost, a to je da riskiraš život i pobjegneš u SAD.

Poanta je jasna. Slobodno tržište nije savršeno niti apsolutno pravedno, ali je u kombinaciji s pravnom državom daleko najefikasniji i najpravedniji ekonomski sustav dosad otkriven. To nije pitanje ideologije, svjetonazora niti nekog vjerovanja, to je jednostavno pitanje razumijevanja osnova ekonomije i povijesti. Oni koji odbijaju prihvatiti ovu činjenicu, unatoč svim dokazima iz povijesti i danas, vođeni su slijepom ideologijom ili zatrovani nekim teorijama zavjera koje smišljaju demagozi. Da je državna intervencija ikada bolja, pravednija i efikasnija od slobodnog tržišta, onda bi društva bez tržišnih sloboda bila bogatija i s većim prilikama od onih gdje su ekonomske slobode veće. Mislim da jednostavnije ne može biti.