Kad su se Kubanci probudili u 2025. godini, zemlja je ista kao prethodne godine, ali njihovi vođe su ih uvjeravali da će se stvari promijeniti ovaj put nabolje. Ove godine je u planu postupno ukidanje zakona o racionalizaciji koji je na snazi još od slavne kubanske revolucije. On je jamčio svakoj kubanskoj obitelji određenu količinu hrane. Još veća promjena je dolarizacija. Kuba ide stopama kojim su već krenuli Ekvador, El Salvador i Argentina, ali Kuba je prva socijalistička zemlja koja se na to odlučila. Nije to iz ljubavi prema Americi koja Kubu gleda kroz sankcije, već iz puke nužde.

Ova latinoamerička zemlja muči muku s visokom inflacijom koju je socijalistička vlada pokušala eliminirati na razne umjetne načine - namještajući umjetnu vrijednost kubanskog pesosa na međunarodnom tržištu valuta, zamrzavanjem cijena itd. To je uspjelo neko vrijeme službenu stopu inflacije spustiti na 20-ak posto, ali to je bila samo službena stopa. Ona realna, na ulici, na crnom tržištu koje je u Kubi uobičajeno - znatno je veća. Kubanci su, naime, primorani mnoge svakodnevne potrepštine kupovati na crno, i to isključivo za američke dolare, jer u trgovinama ih jednostavno ne mogu naći zbog kontrole cijena.

S vremenom su strane valute, a posebno američki dolar, postali način čuvanja imovine. Sve što zarade, ako uspiju nešto uštedjeti, Kubanci brzo mijenjaju za dolar kako bi sačuvali vrijednost.

Država je u zadnje vrijeme mnogo kemijala s valutama. Već je pokušala uvesti djelomičnu dolarizaciju, ali ona je dovela brzo do sloma vrijednosti domaće valute. Zatim je uvela službenu državnu kriptovalutu MLC. Ona je trebala poboljšati ekonomiju, ali bezuspješno. Građani su opet više vjerovali dolaru.

Suočena s realnošću i činjenicom da je dolar postao način plaćanja broj 1, vlada je sada proglasila američki dolar legitimnim načinom plaćanja u trgovinama i na mnogim drugim mjestima. Odmah je najavljeno otvaranje 5.000 novih trgovina koje će primati samo dolare.

Lani su vlasti implementirale nekoliko mjera kako bi izvele državu iz onoga što su nazivali "dugotrajnom ratnom ekonomijom". Primijetit ćete da Kuba nije ni s kim bila u ratu još od 1960-ih, ali za socijalistička društva je sasvim normalno da žive u "ratnoj ekonomiji" s racionalizacijom hrane, pića, energije, vode i drugih svakodnevnih potrepština.

Međutim, u prosincu je predsjednik Miguel Diaz-Canel objavio da nije zadovoljan postignutim, a pogotovo brzinom promjena. Kubanska je komunistička vlada, podsjetimo, još prije 5 godina najavila postupni odmak od socijalističke prema tržišnoj ekonomiji. Liberalizirano je poslovanje obrtima i manjim firmama, ali svi oni veći i važniji poslovi i dalje su čvrsto vezani za državu.

Kubanci još uvijek imaju svakodnevne redukcije električne struje, a nestašice hrane i lijekova također su česte pojave.

Država je dolarizaciju nazvala "neophodnim zlom", što je u skladu s desetljećima dugom tradicijom da se sve što dolazi iz SAD-a naziva zlom.

I dok Kubanci sada mogu slobodno i legalno kupovati za dolare u trgovinama, ne tako davno mnogi su išli u zatvor zbog zločina "posjedovanja strane valute". Država koja je imala takve zakone ne može se čuditi lošoj ekonomskoj situaciji u zemlji.