Svatko ima pravo na vlastito sjećanje, ali nitko nema pravo na vlastite činjenice. Kad tvrde da nije bilo siromašnih beskućnika, to je jedna od najvećih laži koja se ovim prostorima ikada proširila.

Kad smo objavili tekst Branimira Perkovića, u kojem je jednostavno iznio statističke ekonomske podatke iz SFRJ, nakupilo se jako puno nostalgičara, osobito onih iz BiH i Srbije, kojima se podaci iz njegove analize nisu svidjeli. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i vlastito sjećanje, ali nitko nema pravo na vlastite činjenice. Kad pričaju kako u Jugoslaviji "nije bilo sirotinje, svi su bili sretni, nije bilo gladnih" - to je vjerojatno najveća laž koja se na ovim prostorima ikada proširila.

O tom blagostanju možda najbolje govore rijetki dokumentarni uratci iz toga vremena. Nažalost, rijetki su iz jednostavnog razloga što je bila takva državna represija da su autori podlijegali oštroj kritici partije i vlasti, a ona nije bila oduševljena "antipropagandom", kako su to nazivali. Uostalom, pogledajte u ovom dokumentarcu redatelja Krste Papića, snimljenom 1969. godine na vinkovačkom kolodvoru, i posebno obratite pažnju na razgovor s voditeljem kolodvora kad ga je napao zašto snima.

Naravno da ima ljudi kojima je u takvoj državi bilo super. U svakom režimu ima onih koji iz njega nekako profitiraju. I u današnjoj Rusiji je mnogim pojedincima super, i u Venezueli također. A nekima je jednostavno u Jugoslaviji "bilo bolje" zato što su bili mladi, spolni organi su im se dizali, bili su zgodni i imali su vjerojatno više seksa nego danas. Sasvim je logično da će takvi reći da je u Jugoslaviji bilo bolje i sve je to legitimno, ali molim vas, ne širite laži kako nije bilo sirotinje ili o nekakvoj pravdi i visokom životnom standardu prosječnog stanovništva. To su bajke kojima treba stati na kraj.

Sljedeća dva dokumentarca datiraju iz 1968. i 1971. godine, a snimio ih je Želimir Žilnik u Novom Sadu.