Mediji su danas proširili izjavu nekog bezveznjaka koji sebe predstavlja kao poduzetnika, o tome kako je po njemu "nerealno da jedan keramičar ima skuplju satnicu od profesora ili liječnika svjetskog glasa". To je pobudilo debate među korisnicima društvenih mreža o tome koje nam je zanimanje potrebnije i koje bi trebalo biti više plaćeno.

Evo problema. Ta izjava, na kojoj se današnje rasprave u medijima i na društvenim mrežama temelje, netočna je, neistinita i potpuno deklasirana. Riječ je o uspoređivanju neusporedivog ili, kako bi profesori rekli, zbrajaju se kruške i jabuke.

Satnica keramičara ili bilo kojeg privatnika na tržištu nije njegova zarada. U satnici keramičara nalaze se troškovi materijala i alata, troškovi prijevoza i puta, porez na dohodak, doprinosi za zdravstvo i oba mirovinska stupa, vjerojatno i PDV (osim ako obrt ili poduzeće nije u sustavu PDV-a). Tek kada sve navedeno oduzmemo od cijene sata koji korisnik njegovih usluga treba platiti, ono što ostaje je zarada tog keramičara.

Dakle, bruto sat koji plaćamo keramičaru za postavljanje pločica medijski "poduzetnik" uspoređuje s neto satnicom državnog službenika - to najviše govori o "poduzetniku" jer meni je nevjerojatno da netko tko plaća poreze i doprinose za sebe, a vjerojatno i za svoje zaposlenike, ne zna ovako osnovne stvari i razliku između usluge privatnog sektora i neto plaće u javnom sektoru.

Iako se prihodi keramičara razlikuju jer, za razliku od javnog sektora gdje je sve utvrđeno koeficijentima, keramičarima prihodi ovise o ponudi i potražnji na njihovom lokalnom području, vjerujem da u stvarnosti, nakon što se poplaćaju sva davanja državi i svi troškovi rada, sama zarada prosječnog keramičara u Hrvatskoj i dalje je niža od neto plaće prosječnog profesora u državnoj školi, a pogotovo na sveučilištu.

Cijeli taj intervju iz kojeg je to izvučeno izgleda više kao sponzorirani prilog koji je naručio sindikat učitelja. Jer to je nešto u njihovom stilu. Samo od učiteljskih sindikata možemo redovito čuti takve usporedbe s privatnim sektorom i stavljanje učitelja u isti koš s liječnicima kojih stvarno nedostaje.

Tu je još jedna bitna razlika koja sve takve usporedbe čini besmislenima: nitko nije prisiljen zvati majstora. Možete kvar na stroju ili uređenje interijera obaviti sami ako vam je majstor skup. Privatnici svoju uslugu mogu naplatiti samo ako je kupac tražio njihovu uslugu. Državne službenike plaćamo svi, čak i oni koji njihove usluge ne koriste.

Općenito rasprave o tome koje je zanimanje vrjednije od kojeg i tko bi trebao koliko biti plaćen za svoj rad nemaju smisla u slobodnom društvu. Imamo tržište upravo radi toga - realna cijena rada je svaka cijena koju je kupac spreman platiti. U državnoj službi je potpuno drukčije, tamo cijena rada ovisi isključivo o političkoj odluci (iako bi trebala ovisiti o financijskim mogućnostima države).

Tako da su to dvije posve različite i neusporedive kategorije. Novinari, forsiranjem takvih tema, nastavljaju zatupljivati ljude.