Intervju je po definiciji novinarski razgovor s povodom, koji je pisan u upravnom govoru, ima kratki uvod koji služi za upoznavanje javnosti sa sugovornikom i povodom razgovora. Intervju nije mjesto za novinarske komentare, njegov je cilj saznati što više o sugovorniku i njegovim stavovima.

Ako nakon pročitanog intervjua imate više novih saznanja o novinaru/novinarki nego o njihovom sugovorniku, to znači da je novinar/ka loše i neprofesionalno odradio/la svoj posao. Intervju koji je novinarka Ivanka Toma napravila za Jutarnji list s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek može poslužiti kao školski primjer takvog, neprofesionalnog intervjua iz kojeg smo saznali puno više o stavovima novinarke nego njene sugovornice i naučili više novih stvari o gospođi Tomi nego o gospođi Koržinek.

Evo što smo sve naučili, samo iz tog jednog intervjua, o novinarki Tomi:

1. Ne podnosi Thompsona.

Reklo bi se da je to stvar glazbenog ukusa. Recimo, ni ja ne mogu slušati Thompsonove pjesme i ne idem na njegove koncerte, ali da radim intervju s ministricom, ne bih to toliko isticao jer moj glazbeni ukus je potpuno nebitan za taj intervju. Gospođa Toma je već u prvoj rečenici uvoda dala do znanja da se njoj Thompson nimalo ne sviđa. OK.

2. Ogranizatori ljevičarskih festivala su njeni prijatelji.

Kako smo ovo saznali? Tako što se služi očitim dezinformacijama s ciljem da ih prikaže kao žrtve nekakvog "zabranjivanja":

"...val braniteljskih akcija usmjerenih na zabranjivanje kulturnih manifestacija za koje smatraju da vrijeđaju Domovinski rat..."

Nijedna od tih akcija nije bila pokrenuta s ciljem "zabranjivanja" bilo čega, pa ni onoga što gospođa Toma naziva kulturnim manifestacijama (netko malo objektivniji bi to nazvao jugokomunističkim skupovima).

Braniteljske udruge su tražile ukidanje javnog financiranja iz sredstava državnog i lokalnih proračuna za takve političko-ideološke skupove. Nekome drugome bi možda bilo jasno zašto ljudima smeta promidžba države koja je bila agresor na Hrvatsku, države protiv koje su se borili, ali ne i Nevjernoj Tomi.

Poanta je da unatoč svemu, ona je morala izokrenuti činjenice i ponuditi dezinformaciju. Istina je da nitko osim novinara ove godine nije tražio nikakve zabrane kulturnih manifestacija.

3. Toma smatra da njeni neistomišljenici ne smiju imati ista prava kao ona.

Javno okupljanje - može, ali samo ako se ja s njima slažem! Tako, otprilike, bi glasilo jedino moguće objašnjenje zašto Toma u svojim pitanjima toliko inzistira da je strašno ili nedopustivo da se braniteljske udruge javno okupljaju kako bi izrazile svoj stav prema trošenju javnog novca.

4. Ima fiksaciju na desnicu.

Svojoj sugovornici je postavila sljedeće "pitanje" (zapravo je njena sugestija):

Most je najavio da će tražiti vaš opoziv ‘jer Ministarstvo kulture financira manifestacije koje vrijeđaju Domovinski rat‘.

S time ne bi bilo ništa čudno da je Most jedina politička stranka koja se žalila na aktualnu ministricu kulture. Nedavno su njenu ostavku tražili i samostalni umjetnici, a isto su tražili i predstavnici oporbe - od Možemo do SDP-a, ali to sve je novinarka nekako zaboravila, samo kako bi mogla ukazivati na tu groznu desnicu koja želi srušiti našu dobru ministricu.

5. Toma je ekstremna ljevičarka.

Ako vam dosad nije bila posve jasna politička pozicija novinarke koja postavlja pitanja, potrudila se da to postane jasno i onima najnaivnijima, kad je sljedeće pitanje konstruirala točno ovako:

"Nije li ipak odlazak predsjednika Sabora na Thompsonov koncert u Zagrebu, a večer prije premijerov na probu, značio puštanje duha iz boce? Posebno što se unaprijed znalo da će koncert, kao i uvijek, obilato pratiti ustaška ikonografija."

Je li to stvarno pitanje ili konstatacija? Pitanje koje počinje riječima "Nije li..." je u startu jako sugestivno. Nakon pitanja, novinarka pojačava svoju političku izjavu tvrdnjom o "ustaškoj ikonografiji". Zanimljivo, predsjednik Zoran Milanović je posjetio festival jugokomunističke mitologije i ikonografije, ali to novinari neće problematizirati kao Plenkovićev dolazak na Thompsonovu probu.

Ikonografija bivših, mrtvih i zločinačkih režima nije poželjna - ali ne svaka. Ona koja slavi NDH nije poželjna, a ona koja slavi SFRJ je poželjna i dobra. To je poruka koju nam je Toma ovdje htjela poslati.

Tu sam izgubio želju da dalje čitam, nemam želudac za to. Iz ovog kraćeg dijela intervjua već smo saznali toliko toga o novinarki, a praktički ništa novoga o ministrici koju intervjuira. Razlog tomu je jednostavan - novinarku ne zanimaju mišljenja ministrice, taj intervju nije napravljen da bi javnost dobila uvid u stavove Obuljen Koržinek, već da bi Ivanka Toma iznijela svoje.

Bez čitanja njenih drugih članaka, već samo iz ovoga možemo znati i za koga Toma glasa na izborima. Ja bih se kladio ovako: u prvom krugu predsjedničkih izbora glasala je za Ivanu Kekin (šanse 90%) ili Zorana Milanovića (šanse 10%), a u drugom krugu 100% za Milanovića. Znamo kakvu muziku sluša, koji bivši režim favorizira, a koji ne podnosi. Toliko toga naučili smo o njoj iz samo prvog dijela njenog intervjua!

Postoje novinarske vrste koje jesu subjektivne i u kojima autori iznose vlastita mišljenja - to su npr. komentar, kolumna, osvrt. Portal na kojem čitate ove retke sastoji se uglavnom od komentara i osvrta. Ali intervju nije jedna od tih subjektivnih vrsta, novinar ne smije biti glavna zvijezda intervjua niti netko tko oblikuje mišljenje javnosti kroz intervju s drugom osobom.

To vam govori o profesionalnosti mainstream medija u Hrvatskoj. Kad bi netko takav intervju donio ozbiljnom mediju, izgubio bi posao. Osim ako je cilj od početka bio iznijeti osobne stavove novinara, a ne saznati nešto o sugovorniku.