Novinari su u ofenzivi u svome kulturnom ratu još od najave Thompsonovog koncerta. Otad nisu imali ni dana odmora, kreiraju aferu za aferom, sve s ciljem antifašističke borbe protiv izmišljenog neprijatelja.

Pri tome su im glavna oružja laž i manipulacija. Jedna od glavnih laži koju ovih dana guraju, to je ideja o tobožnjoj "zabrani kulturnih događaja" koju nitko nije tražio.

Doista, ako poslušate izjave predstavnika braniteljskih udruga koje su se pobunile protiv ljevičarskih festivala u Benkovcu i Šibeniku, vidjet ćete da nitko od njih nije tražio nikakvu zabranu. Ljudi se žale na to što hrvatska vlada i jedinice lokalne samouprave podržavaju takve evente novcem poreznih obveznika i traže prekid njihovog financiranja iz javnog budžeta.

To nije zabrana. To nema nikakve veze sa slobodom umjetničkog rada i stvaralaštva. To nema nikakve veze s temeljnim ljudskim pravima. To je pitanje preraspodjele javnog novca, to je pitanje politike i zakona koji se mogu mijenjati. Nitko nije prirodno predodređen na javni novac, nitko nije rođen s pravom da živi na tuđi račun. Kako će vlada i jedinice lokalne samouprave trošiti novac građana je pitanje njihovih politika, a u demokraciji na njihove politike utječu želje birača.

To bi, dakle, trebala biti jedna sasvim normalna rasprava o preraspodjeli javnog novca, a ne o tome ima li netko pravo na slobodu umjetničkog izražavanja.

U nedostatku argumenata - jer oni nikako ne bi mogli obrazložiti zašto se svaki komunistički festival mora financirati javnim novcem, a drugi ne - novinari posežu za lažima i manipulacijama pa uporno govore o "zabraniteljima", "zabranama" i "slobodi umjetničkog izražavanja". To je neiskreno, pokvareno i podlo.

Jedini slučaj zabrane i ukidanja slobode umjetničkog izražavanja u nedavnoj hrvatskoj povijesti dogodio se u Puli kad je bivši gradonačelnik Filip Zoričić odbio dati dozvolu organizatoru Thompsonovog koncerta za korištenje pulske Arene. Grad ima legitimno pravo odlučiti o tome kome će dati dozvolu, a kome neće, za korištenje prostora koji su u gradskom vlasništvu, tako da to nije bilo pravno upitno, ali to je bio direktan slučaj kad je nekom umjetniku uskraćeno to pravo.

Novinari, tada, nisu Zoričića nazvali "zabranitelj" iako je to čovjek de facto bio. Nisu se bunili niti spominjali ikakve umjetničke slobode. Moguće da je to zato što oni pod umjetnost i kulturu svrstavaju samo ljevičarski, komunistički aktivizam i ništa drugo.

Baš je fora što ljudi koji čim vide nekoga s drukčijim mišljenjem zovu policiju i pitaju kad će ih kazniti, prozivaju nekoga drugoga da je "zabranitelj" i da želi ograničiti slobodu umjetničkog izražavanja.

Novinari lažu, muljaju i po stoti put dokazuju kakvi su licemjeri. Ništa novo, ali treba ostati zabilježeno.