Da se u listopadu 2023. nije dogodio napad terorističke džihadističke organizacije Hamas na izraelske civile, životi mnogih ostali bi nepromijenjeni, pa tako i moj. Bez želje da sebe stavim u fokus ove priče o najmračnijem i najtragičnijem stradanju Židova nakon Šoe, ipak se moram pozvati na iskustvo vlastita života i promjena koje su nastupile pošto sam objavila "seriju islamofobnih tekstova", kako ih je u ožujku 2024. definirala nebitna novinarka tjednika Novosti u Hrvatskoj.

Pisanje je uvijek osobni čin, to je moj medij promatranja, istraživanja i analize već 30-ak godina, bez obzira je li riječ o književnoj kritici, eseju, kolumni ili političkom komentaru. Prijatelji i kolege novinari uvijek su hvalili moj stil, opisujući ga originalnim, oštrim, politički hrabrim, emotivnim i zanimljivim, a teme osjetljivim, antiinstitucionalnim i izvan mainstreama.

Iako su mi neki tekstovi prouzročili probleme i na radnom mjestu i privatnom životu, moji "fanovi i navijači" uvijek su aplaudirali. Naime, kao ljevičarka odgojena na osjećaju pravde za ljude s ruba, slabe i nevidljive, žrtve sustava, pokušavala sam pisanjem isticati istinu, kritizirati krivce i nadati se pozitivnim promjenama.

Dio tog ex privata aktivizma su i elektronička pisma upućivana premijeru, predsjedniku, institucijama, udrugama, svima čiji se uspavani plaćenički mozak, opijen blaženstvom sinekure i moćne pozicije, sistemski ruga žrtvama. Ratni zločinci, zlostavljači djece, pogubljene Iranke, dio su mojih obraćanja nadležnima. Veće mogućnosti od toga mi obični građani nemamo, a koristi pogotovo. Imamo samo empatiju i savjest.

Nakon terorističkog napada na Izrael ostala sam bez teksta šokirana svirepim masovnim masakrom nevinih Izraelaca, koji uključuje sakaćenja, silovanja živih i mrtvih žena i djevojaka, žive spaljene obitelji iz mirnih kibuca gdje su dijelili svakodnevicu sa susjedima Arapima, mučene žive i mrtve taoce dovezene u Gazu na čijim su se nesretnim tijelima iživljavali pljuvačkom i udarcima – "nevini civili Gaze".

Dio talaca još je uvijek u rukama nevinijim od terorističkih, a oni koji su razmijenjeni za tisuće osuđenih arapskih džihadista, stigli su doma izgledajući kao živi kosturi i sa saznanjem da im je ostatak obitelji ubijen. Prije puštanja iz zatočeništva u tunelima i kućama bili su prisiljeni pozirati "novinarima" s tzv. certifikatima u rukama i mahati svojim krvnicima s osmijehom na izgladnjelom licu.

Mrtvi pak taoci dopremljeni su u lijesovima nakon teatralnog i perverznog Hamasova spektakla na improviziranoj pozornici u Gazi, ispraćeni pjesmom arapske djece, cerekanjem žena i poklicima zamaskiranih muškaraca s mitraljezima u desnici: Bog je velik.

Tri lijesa potresla su moj život kao ništa do tada: bebe i majka Bibas. Oteti u kibucu, narednih mjeseci držani su u privatnim kućama miroljubivih civila iz Gaze, jedan od domaćina bio im je Hamasov novinar.

Ariel i Kfir najprije su zadavljeni golim rukama, a zatim pretučeni da bi njihova smrt bila objašnjena kao stradanje u zračnom napadu izraelske vojske. Majka Shiri po dolasku u Gazu odvojena je od svoje djece, a nakon što su lijesovi otvoreni, patolozi su ustanovili da je umjesto Shiri izručeno tijelo nepoznate žene. Otac Yarden razmijenjen je živ, ne znajući sve do dolaska u Izrael sudbinu svoje voljene supruge i djece.

To je bila moja osobna kap tuge i užasnutosti – Bibasi. Toga dana čula sam se s prijateljicom Židovkom, tri prijatelja muslimana i jednim kršćaninom. Nitko od nas taj dan nije bio sposoban otići na posao.

No, tzv. lijevi mediji u Hrvatskoj nisu žalovali. Portal za koji sam pisala godinama tih je dana uobičajeno sraćkao o inačnim temama – od zlog kapitalizma do transrodnih problema. Ništa nova, naravno, sve po starom, ali u meni je eksplodirao akumulirani bijes prožet tugom, gađenjem. Sjela sam i napisala pismo svima s kojima sam do tada surađivala, u svoje ime, ne uime Izraela. I stavila famoznu točku na i.

Prijatelji i suradnici ne napuštaju se zbog politike nego zbog razotkrivanja.

Da nije bilo tog listopada 2023., vjerojatno do kraja života ne bih osvijestila da sam silne godine provela s antisemitima, licemjerima, ljudskim ološem koji njeguje dvostruke standarde. Vole se nazivati ljevičarima, feministima, novinarima, humanistima. Zajednički im je naziv: lijevi aktivisti, borci za ljudska prava. A agenda – veličanje "boraca za slobodu", u ovom narativu to su fajteri za Slobodnu Palestinu (SP).

Vole prosvjedne šetnje za SP – rone suze za ubijenom djecom i civilima, koje Hamas kukavički koristi kao živi štit. Promenada zbog masovnog stradanja nedužnih (svi su nedužni), izgladnjivanja, cionizma, ostrašćeno opravdavajući politiku terorizma terminima: aparthejd, fašizam, genocid. To je, naravno, opis Izraela, od osnutka države.

Vole biti informirani od Ministarstva zdravstva pod kontrolom Hamasa. Vole laži i propagandu koja je poput opasnog, nekrofilnog virusa globalno zarazila svijet.

Zadnji u nizu prosvjeda, u organizaciji Hrvatskoga novinarskog društva (HND), održan je 28. kolovoza 2025. "Zaustavite ubijanje novinara, civila i djece u Gazi!" - glasio je transparent. U rukama su nosili fotografije "kolega" ubijenih u borbi s IDF-om.

Leslie Kajomovitz, koja istražuje medije i njihov angažman u Izraelu i Gazi, razotkrila je ono što su istinoljubivi novinari i nekorumpirani mediji tvrdili otpočetka: izvjestitelji iz Gaze su Hamasovi operativci, a oni među njima koji nisu, u životnoj su opasnosti u pokušaju da odašilju istinu o zbivanjima u Gazi. Jedan od njih je Omar Abd Rabou. Nakon što je zamolio za pomoć istaknutog BBC-ova novinara i voditelja Piersa Morgana da proširi istinu o novinarima u Gazi koje je ubio Hamas, ušutkavajući istinu, ovaj ga je blokirao. Evo zašto.

Spomenuti članak otkriva da su Reporteri bez granica (RSF) i Avaaz (globalni internetski pokret temeljen na manifestu o direktnoj demokraciji i ujedinjenoj borbi civilnih grupa čiji aktivizam želi intervenirati u pitanja "od javne brige" za, kakti, bilo koju državu u problemu, i funkcionira poput međunarodnog entiteta s članstvom online) osigurali sudjelovanje oko 150 medijskih kuća iz oko 50 zemalja, uz novinare i organizacije za slobodu tiska te im naložili da objave istu poruku, istoga dana, na više jezika.

Svoju kampanju ponosno su nazvali "koordiniranom i velikom akcijom i operacijom". No iza nje se zapravo krije koordinirani globalni PR napad na Izrael, prerušen u novinarstvo i zabrinutost za "slobodu medija". U dokumentu stoji: naslovnica će biti crna, banneri će biti na web-stranicama, radijski voditelji će pripremiti identične izjave. Društveni mediji bit će preplavljeni hashtagovima poput #ProtectJournalistsInGaza i #LetReportersIntoGaza: "S obzirom na brzinu kojom izraelska vojska ubija novinare u Gazi, uskoro neće ostati nitko tko bi vas izvještavao."

Objavljena je i lista s 231 imenom ubijenih novinara, koju je pažljivo analizirao istraživački novinar David Collier, iznoseći dokaze da je većina s liste direktno povezana s Hamasom i Palestinskim islamističkim džihadom te ostalim terorističkim organizacijama prisutnima u Gazi.

Njihov žurnalizam sastojao se u tome da izvještajima šire propagandu. Dio nevinih novinara sudionici su masakra 7. listopada 2023. Novinar Hassan Eslaih proslavio se snimajući prizore masakra izraelskih žrtava i izmjenjivanjem poljubaca s tadašnjim čelnikom Hamasa, a sada pokojnim Yahyom Sinwarom. Njegov kolega Muhammed Salem čak je dobitnik nagrade World Press Photo 2024.

Eslaih je bio freelancer, suradnik CNN-a i Associated Pressa (AP), a Salem Reutersa. Pogledajmo informacije o ostalim "novinarima" s liste poginulih.

Ova koordinirana kampanja zahtijeva da se Izrael osudi zbog navodnog neuspjeha u "zaštiti novinara", implicirajući da je riječ o zločinačkoj državi koja krši međunarodno pravo. No, sam zakon priča drugačiju priču: prema Dodatnom protokolu I., članku 79. Ženevskih konvencija, novinari su zaštićeni kao civili – osim ako i dok god izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima. Taj gubitak zaštite odnosi se na svakoga tko je izvršio invaziju na Izrael, drži ili uzima taoce, služi kao promatračnica, nosi oružje ili na bilo koji drugi način pomaže neprijatelju.

Dakle, ratno izvještavanje jest ključno, ali nije slobodno. Novinari se ne pojavljuju samoinicijativno na prvim crtama bojišnice – pristup mora biti kontroliran i zahtijeva koordinaciju s vojnim i političkim predstavnicima vlasti - prvenstveno radi njihove sigurnosti. Tako je od Ukrajine do Sirije, tako je oduvijek i svuda, samo ne u slučaju izraelskog obrambenog rata s teroristima.

Mediji konstantno optužuju IDF za ubojstva novinara, čak i kad je riječ o dokazanim članovima i simpatizerima terorističke organizacije, i traže od Izraela da im osigura izvještavanje iz Gaze. To bi možda imalo smisla da potpuno ne zanemaruju razloge zašto Izrael ograničava prisutnost stranih novinara na tom području. Amnesty International je u 2024. godini izvijestio o višestrukim ubojstvima novinara u Gazi koje je počinio Hamas. Izrael ne može jamčiti sigurnost novinarima na području gdje djeluje Hamas.

Ne zaboravimo ni da je za ovogodišnju Nobelovu nagradu kandidatkinja Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za tzv. okupirana palestinska područja, skupa s liječnicima iz Gaze. Ova korumpirana organizacija, koja se na našim prostorima u ratu 1991. - 1996. proslavila trgovinom djecom, švercom i ostalim mračnim profiterskim rabotama, odmah u listopadu 2023. nakon terorističkog napada na Izrael stala je na stranu terorista.

Uz ujedinjenu medijsku propagandu kojoj je cilj promicanje islamističke ideologije pod inicijativom stotinu godina stare organizacije znane kao Muslimansko bratstvo, i poticanja eskalacije antisemitizma, UN je zaslužan i za milijarde dolara desetljećima isplaćivane Arapima na području Palestine, koju su njihove vlasti utukle u gradnju 500-kilometarske mreže tunela i za naoružanje džihadističkih organizacija, UNRWA-ine škole koje obučavaju nevinu djecu za buduće teroriste vojnike.

Čelnici Hamasa su milijarderi, a viđeniji članovi organizacije također su stekli enormno bogatstvo, protiv čega nema pobune – ni lokalne ni globalne. Kritičke glasove utišavaju stravičnim mučenjima koja finaliziraju metkom u glavu. Gledala sam snimke. Nema razlike u tretiranju svojih ljudi i zarobljenih Izraelaca.

Djeca tih ideološko-ratnih profitera ne žive u Gazi ni na Zapadnoj obali, nego u Kataru i Turskoj, u raskošnim vilama. Njihova vojna sljedba bez oklijevanja puca u djecu koja pokušavaju doći do dopremljene pomoći. Kurčeviti i naoružani hamasovci, stojeći na kamionima natovarenima tonama hrane za (vječito) gladne žene i djecu, otetu hranu preprodaju vlastitom narodu. Taj isti narod bira Hamas dugoročno.

7. listopada svjedočili smo zašto nevini civili Gaze uporno biraju Hamas. Eros džihada i slatki miris smrti svakog ubijenog Židova (ne Izraelca!) čini ih ponosnima i sretnima. Vođe milijarderi proslavili su masovno klanje istinski nevinih Izraelaca klanjajući u džamiji, a "nevino stanovništvo Gaze", kako mi velimo, orgijajući po ulicama Gaze.

Vratimo se UN-ovoj možebitnoj, koja će kao i Egipćanin Arafat ponijeti najodličje. Njezini poslodavci osporavali su zločine, uključujući i seksualne, nad izraelskim ženama. Kada je UN-ova specijalna komisija u veljači 2024. prikupila podatke o zločinima, isplivala je istina da Izrael ne laže, ne propagira i ne iskrivljuje istinu. Izrael vodi obrambeni a ne propagandni i ideološki rat.

Dužnost Izraela je da se bori i iskorijeni Globalno Zlo – islamističku ideologiju, što i čini. Nasuprot sebi ima (ne)zdrav razum zapadnjačkih vlada koje ne žele ili neće da vide kakva neman polako ali sigurno okupira Europu. Možda bi bilo dobro organizirati jednu prosvjednu šetnju za Istinu – ona je jedna jedina. I protiv ekstremista - lijevih i desnih.

Mase u Europi i SAD-u taoci su medijsko-propagandne mašinerije laži, od kampusa do civilnih udruga, koju plaćaju Katar, Kina i Rusija jer u Zapadu vide jedinstvenog i zajedničkog neprijatelja. Čitali smo Orwella, valjda s razumijevanjem.