Koliko ste samo puta čuli onu floskulu o solidarnosti? U bivšoj državi, bio sam osnovnoškolac, ali dobro se sjećam te fraze "solidarnost" koja je bila nešto kao "sloboda" - vrijednost koja se puno spominje i uzima zdravo za gotovo, ali nitko zapravo ne zna što točno znači.

Solidarnost

To se nastavilo i nakon raspada SFRJ. Ostali smo uvjereni koliko smo solidarni kao nacija, a to znači da smo međusobno povezani, gajimo duboku empatiju prema svojim susjedima, sugrađanima u nevolji, pomažemo si međusobno. S druge strane, uvjereni smo da onaj sirovi, kapitalistički Zapad nije tako "topao" u ljudskom smislu, u Americi pogotovo, gdje ljudi gledaju samo osobnu korist i profit, a nitko ti ne želi pomoći.

Jeste li se kad zapitali koliko ima istine u tom mitu? Trebali bismo se svi to zapitati, najozbiljnije. Jer prema Svjetskom indeksu darivanja (World Giving Index), koji svake godine objavljuje međunarodna humanitarna organizacija Charities Aid Foundation, a mjeri koliko je novca, imovine i vremena potrošeno na dobrovoljno darivanje ili dobrovoljni rad za humanitarne svrhe po glavi stanovnika, Hrvatska je tek na 127. mjestu.

Stanite sad malo i uzmite si vremena da ta informacija sjedne. Hrvati su 127. u svijetu po dobrovoljnom darivanju svojih sugrađana, po dobrovoljnom pomaganju. OK? A ona grozna, kapitalistička i surova Amerika - dakle SAD - je druga u svijetu! Shvaćate li sad apsurdnost punjenja glava nekakvom solidarnošću narodu koji je jedan od najmanje solidarnih na planetu. I još su nas uvjeravali da nisu solidarni oni koji gaje tradiciju pomaganja i odvajanja vremena za rad u humanitarne svrhe! Zanimljiva je još jedna stvar, po istoj toj listi je vidljivo da su sve postsocijalističke zemlje uvjerljivo iza zapadnih. Iz toga se može izvući zaključak da je socijalizam od ljudi stvorio hladna i surova bića koja ne žele pomoći drugima.

Za to postoji i razumno objašnjenje. Odrasli smo u takvom sustavu, koji se nažalost nije puno promijenio ni 1991. godine, u kojem smo naučeni da se solidarnost i pomaganje bližnjima prakticira isključivo kroz državu. Dakle, porezima! Zašto bismo uopće pitali susjeda treba li možda pomoć otkad je ostao bez posla ili se razbolio, pa država je tu, što se ne obrati institucijama? Tako razmišlja socijalistički svijet i zato je u postsocijalističkim zemljama prilično čudno donirati nekome nešto, a još je čudnije ako netko odluči veću sumu izdvojiti za neku dobru svrhu od koje nema izravne koristi.

U dobrovoljnom darivanju izravna korist zapravo postoji kod osobe koja poklanja, ona je neprocjenjiva novcem, a zove se ispunjenost, sreća i zadovoljstvo spoznaje da smo nekome pomogli u životu. Ali, zahvaljujući velikoj državi koja nam otima veći dio naše zarade pa jedva preživljavamo i uz plaću, nismo u mogućnosti brinuti i za druge, izdvajati svoj novac ili vrijeme za pomaganje drugima. Imamo takvu državu pa se nadamo da bar ona to čini, onim novcem koji nam uzima. Iznenadit ću vas: država to ne čini ili čini jako, jako loše. Pitajte ljude koji ovise o državi, pitajte ozbiljne invalide, pitajte kako žive i usporedite njihov život s invalidima u bilo kojoj zapadnoj zemlji. Tamo se za njih brine u prvom redu zajednica, a tek onda institucije ako treba.

Vratiti kult dobročinstva

Ovom narodu to treba. Vratimo nam onaj osjećaj činjenja dobrih djela. Oduzmimo to državi i vratimo sebi. Učinimo da pomaganje bude "in", da to bude stvar prestiža. Zašto se imućniji među nama ne bi natjecali u dobročinstvu? Zašto nismo društvo koje najviše cijeni ljude koji najviše pomažu drugima?

Umjesto toga, mi živimo u društvu gdje će te javno u medijima, i to medijima isključivo financiranim novcem poreznih obveznika, prozivati i kritizirati ako se usudiš učiniti neko dobro djelo. Gospodin Bakić se usudio to napraviti, prikupiti novac za opremanje osnovnih škola microbitovima pa su ga razapinjali mediji "nevladinih" udruga. Radi čega? Jer mu je država navodno "oprostila porez".

A ja se pitam kakva smo mi to nacija kad čak i od dobrovoljnih humanitarnih donacija moramo davati petinu birokratima. Ima li ta državna pohlepa kraja? Koji je smisao oporezivanja donacija? Pazite, riječ je o dvostrukom oporezivanju. Jednom platite petinu cijele donacije državi kao porez na donaciju i onda od preostalog iznosa petina ode na PDV prilikom kupovine stvari koje se doniraju. Dvaput!

Ako želimo vratiti kult dobročinstva, ako želimo da doniranje i pomaganje, volontiranje postane "in" u Hrvatskoj - a ja bih zbilja volio živjeti u takvoj zemlji - onda oslobodimo donacije PDV-a! Sve donacije. To nije novac na kojem netko zarađuje ili uzima profit. To je novac ili imovina koja se poklanja.

Postanimo nacija koja cijeni volonterizam i potiče dobročinstva. Ne oporezujmo darove.