Na društvenim mrežama možemo vidjeti brojne kritike. Neki smatraju da bi to trebao biti posao države, a neki pljuju ljude koji su se javno pohvalili da su donirali novac.

Ovih dana aktualna je velika humanitarna akcija na nacionalnoj razini u koju su se uključili brojni pojedinci, poznati i nepoznati, diljem Hrvatske, kao i udruge, političke stranke i institucije. Riječ je o prikupljanju sredstava za spas Mile Rončević, djevojčice kojoj je posljednja šansa skupo liječenje u SAD-u.

Prema informacijama iz medija, novac će vjerojatno biti prikupljen jer odaziv je odličan, što je pohvalno. Dosad je prikupljeno više od 1,5 milijuna dolara, a potrebno je skupiti 2,8 milijuna. Uključite se ako možete! Sve informacije nalaze se na stranici LifeForMila.com.

Hrvati još jednom pokazuju da imaju veliko srce i, kada je riječ o životu djece, novac nije problem. Kako smo onda redovito rangirani loše na Indeksu darivanja? Objašnjenje je vrlo jednostavno, a možete se i sami uvjeriti ako pročitate brojne komentare na društvenim mrežama.

Mnogi kod nas gledaju na ovakvo prikupljanje novca za nečije liječenje kao nešto sramotno ili ponižavajuće. Jedni okrivljuju državu i vlast jer smatraju da bi država trebala to platiti. Drugi pak pljuju one koji su se javno pohvalili da su donirali novac (jer bi to, kao, trebali zadržati za sebe)...

Hrvati su, baš poput drugih naroda koji su proveli pola stoljeća u socijalizmu, navikli na to da privatno doniranje ne postoji ili barem da je svedeno na što manju razinu, budući da za takve stvari postoji država. Država je u socijalizmu, ali i općenito u svakoj etatističkoj varijanti, preuzela na sebe mnoge uloge koje bi inače bile svojstvene ljudima. Pa im je tako uzela dio humanosti, onaj osjećaj kad nekome nešto pokloniš bez ikakvih obaveza s druge strane.

Možda je ironično što se sistem koji inače hvale kao "solidaran" u praksi pokazuje kao najmanje solidaran jer su na Indeksu darivanja mahom lošije rangirane ex komunističke države od onih s dugom tradicijom slobodnog tržišta. Slobodno tržište budi u ljudima osjećaj odgovornosti za svoje bližnje, ali i za potpune neznance ako osjetimo da im je naša pomoć prijeko potrebna. Država je ta koja taj osjećaj sputava. Društva, koja se oslanjaju na državu kao instituciju koja obavlja zadaće humanitarne organizacije, gube osjećaj za međusobno dobrovoljno pomaganje, volontiranje i doniranje.

Ne, nije zadaća države platiti liječenje Mili, ali je dužnost svakoga od nas, tko je u mogućnosti, da pomogne koliko može. Isto tako, nema ništa loše ako se netko pohvali da je donirao. To znači da se konačno u našem društvu stvara kultura pomaganja, pa i natjecanja u tome.

Ivan Pernar je na Facebooku objavio nalog za plaćanje kako bi pokazao javnosti da je Živi zid donirao 10.000 kuna za Milu i odmah su ga napali da što se time hvali. Ali zamislite da su i druge stranke prihvatile taj izazov. Da je i HDZ učinio isto ili uplatio više, pa se time pohvalio, pa onda SDP, pa drugi...Tko bi iz takvog natjecanja profitirao? Pogađate, djevojčica kojoj je prijeko potrebno liječenje. Tako bi se još brže skupio novac za nju.

Puno mi je draže vidjeti ljude i političare kako se hvale dobrovoljnim humanitarnim donacijama nego kad se hvale i natječu u bilo čemu drugome. Treba nam ta kultura pomaganja i dobrovoljnog doniranja, trebamo je poticati, a ne suzbijati. Zato što danas-sutra, nikad ne znate, svatko od nas se može naći u takvoj situaciji i lijepo je znati da se možemo osloniti na sugrađane.