Sindikalni vođa Krešimir Sever je u emisiji "Studio 4" ustvrdio da su građani RH unatoč svemu jako solidarni, darežljivi, voljni pomoći drugima itd. Istodobno "World Giving Index" koji mjeri te kriterije na globalnoj razini pokazuje da Hrvatska puno zaostaje za ostalim zemljama po tom pitanju. Tko je u pravu, Krešin feeling i metoda istraživanja "od oka" ili profesionalni statističari koji su osmislili index s mjerljivim varijablama i koji su prikupljali podatke na svjetskoj razini da bi došli do određenih zaključaka?

Racionalan um će nedvojbeno zaključiti da je uputnije vjerovati statističarima, a ne profesionalnom sindikalistu, ma koliko mu to bilo neugodno za prihvatiti. Procjene g. Severa bi još i izgledale istinito kada ne bi postojale druge zemlje s kojima se možemo uspoređivati. U statistici, jedan rezultat ne predstavlja ništa, iz njega se ne mogu izvlačiti zaključci. Tek kada se usporedi s drugim rezultatima iz njega možemo izvoditi zaključke. Prosječnom slušatelju je moglo izgledati da milijuni kuna u donacijama, o kojima se govorilo u prošloj epizodi emisije Studio 4, stvarno znače da su građani RH jako darežljivi, ali kada se ti milijuni kuna stave u odnos s iznosima donacija u drugim zemljama (poslije korigiranja podataka za prihode i bogatstvo države), lako je primijetiti da građani RH nisu pretjerano darežljivi. Dapače, Hrvatska se na ljestvici "World Giving Index" nalazi debelo ispod svjetskog prosjeka.

Koje zemlje se nalaze u samom vrhu ljestvice najdarežljivijih nacija?

Sam vrh, uz određene iznimke, zauzimaju zapadne kapitalističke zemlje slobodno-tržišne ekonomije i individualističke kulture, kao što su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Australija itd. Treba imati na umu da je index prilagođen za kupovnu moć i bogatstvo stanovništva, što znači da razvijena zemlja ne može biti u vrhu na osnovu svog bogatstva, a to se uostalom i vidi iz outlinera, koji nisu ni bogate ni kapitalističke države, ali su takve zemlje iznimka a ne pravilo (Mjanmar, Šri Lanka, Kirgistan i sl.). Zanimljivo za primijetiti je i da među zapadnim zemljama postoje velike razlike između zemalja koje su manje i više slobodno-tržišne, pa jedna tradicionalno više socijalistička Francuska zaostaje za ostalim zapadnim zemljama.

Gledajući cijelu Europu, vidljiva je oštra podjela između zapada i istoka, tj. savršeno je vidljivo da bivše komunističke zemlje bivšeg SSSR-a i Jugoslavije nisu ni izbliza toliko dobro pozicionirane kao zemlje zapadne Europe. Postkomunističke zemlje se nalaze debelo ispod svjetskog prosjeka dok se države zapadne Europe nalaze u samom vrhu.

U svrhu obrane postkomunističkih zemalja se možemo poslužiti argumentacijom da kako te zemlje imaju veliku socijalnu državu pa nema potrebe da pojedinci sami transferiraju svoja primanja siromašnijima, jer to u njihovo ime čini država. Problem s tim argumentom je činjenica da je država neefikasna u transferiranju dohodaka od bogatijih prema siromašnima budući da se veliki dio sredstava gubi u bespućima državne birokracije i biva nenamjenski potrošen putem korupcije s kojom socijalističke zemlje tradicionalno imaju velikih problema (op.a. Kina ima ogromne probleme s korupcijom, unatoč vrlo strogim kaznama koje uključuju javno sramoćenje i pogubljenje). Ma koliko razlozi o neefikasnosti bili jaki, možda je moralni argument protiv državnih transfera onaj koji je dugoročno najsnažniji. Što je moralnije/plemenitije, prisiliti ljude da transferiraju svoj dohodak potrebitijima ili pustiti ljude da to rade svojevoljno, bez prisile, eventualno uz poticaje kao što su porezne olakšice?

Tko je humaniji, osoba koja kada vidi prosjaka viče "Državo, učini nešto!" ili osoba koja prosjaku iz vlastitih pobuda i iz vlastitog džepa pomogne? Da se referiram na Bibliju, dobrog Samaritanca iz Isusove prispodobe (Luka 10:25-37) nitko nije prisilio na njegova djela dobrote, on je pomogao putniku samoinicijativno i vlastitim sredstvima.

Možda bi najbolja blagdanska rezolucija svima bila da manje prizivamo neefikasnu državu da druge prisiljava na transfer njihova dohotka prema potrebitijima, a više da vlastitim djelima budemo primjer drugima u dobroti prema bližnjem.