Jedan od često ponavljanih prigovora (neo)liberalima, kojima nas časte naši dragi ideološki protivnici, je da smo socijalno neosjetljivi, da bismo dopustili da ljudi umiru u mukama i siromaštvu, dijelili otkaze kao bombone, promičemo socijalni darvinizam gdje samo najjači i najbogatiji napreduju i privatizirali bi sve dok i posljednji uhljeb u državnoj upravi ne nađe produktivan i smislen posao. Dobro, ovo zadnje je točno.

Ali šalu i izmišljotine na stranu, u liberalnoj ideji itekako ima mjesta za socijalnu osjetljivost i pomaganje drugima koji imaju manje ili su zbog spleta životnih okolnosti trenutno u nemogućnosti da se sami snađu. Razlika je u važnom detalju da liberali u pomaganju drugima ne vide niti žele državu kao posrednika, nego preferiraju izravno pomaganje. "Ali treba nam sustav!", zavikat će mnogi kolektivisti, "ne možemo pojedinačnim aktima riješiti nagomilane probleme".

Pa dobro, pogledajte kakav je taj sustav u realnosti. Država kao posrednik u socijalnom pomaganju se ponaša kao mafijaš koji prvo sebi uzme postotak za održavanje sustava, na donacije naplati poreze i prireze, a onda traži od korisnika hrpu papira da dokažu da su potrebiti i nakon procesa koji može trajati godinama im dodijeli pravedan iznos pomoći. Horor priča s državnom socijalom smo se svi naslušali, one su pravilo, a ne iznimka, ali ovo nije tekst o njima, nego kako pomoći ljudima direktno, bez posrednika.

Ako se okrenete oko sebe, vidjet ćete sasvim dovoljno ljudi kojima treba pomoć, pa tako nemojte previdjeti ni svakodnevne pojave kao prosjake na ulici ni one šta vam priđu dok pijete kavu, čak i ako sumnjate da nisu baš u nevolji i da samo profesionalno žicaju. Ako se još malo bolje osvrnete i pogledate iza očite pojavnosti siromaštva, vidjet ćete sasvim dovoljno ljudi koji imaju problema da plate sve račune, da nabave hranu, drva za ogrjev i slično. Dajte tim ljudima izravno u ruku, kunu, dvije, pet, deset, uplatite im na račun sto, dvjesto, koliko imate. Odazovite se na humanitarne akcije udruga i ljudi kojima vjerujete da su najkraći put do onih kojima pomoć stvarno treba. Posjetite lokalni Caritas, socijalnu samoposlugu, pučku kuhinju i pitajte kako možete konkretno pomoći. Sve to može biti prigodno, za blagdane, kad imate vremena, kad imate nešto viška novca, viška odjeće, stvari, bilo čega za pomoć.

Važno je stvoriti naviku izravnog pomaganja i ojačati te male udruge i pojedince koji to rade redovito i uspješnije od bilo kojeg državnog sustava. U nizu akcija smo već pokazali kao društvo da možemo pomoći brzo i efikasno, od poplava u Gunji, požara u Dalmaciji, zaklade Ane Rukavine, skupljanja sredstava za skupa liječenja, bez posredovanja države, dapače, unatoč tom sustavu.

Stoga, u ovim danima kad ćemo se opet prigodno sjetiti Vukovara, moja prijateljica Radmila Vojnović je pokrenula inicijativu Srcem za Vukovar kojom je htjela potaknuti ljude da umjesto da sjećanje izražavaju svijećama, uplate novac socijalnoj samoposluzi u Vukovaru koja brine za najpotrebitije u tom gradu kroz donacije hrane i osnovnih potrepština. Akcija je već krenula, primljene su mnoge donacije, a ovih dana se možete i vi uključiti. Socijalnu samoposlugu u Vukovaru vodi humanitarna udruga "Duga". Osobno sam već donirao za nabavku hrane, a ako se i vi želite uključiti možete to napraviti uplatom na IBAN: HR4223400091510638867, SWIFT: PBZGHR2X ili im možete poslati nešto na adresu: Humanitarna udruga "Duga", Sajmište 23, Vukovar. Siguran sam da će svaka pomoć dobro doći i otići u prave ruke.

A u ostatku godine, sjetite se ponekad donirati, pritom zaobiđite državu u širokom luku i proširite krug izravnog doniranja. Vjerojatno mnogi od vas to već i rade, a što nas je više, pomoć je veća i stiže do više onih koji je trebaju.