Uslijed općeg razočaranja političkim procesom, političkim duopolom i nedostatkom istinskog političkog pluralizma u Hrvatskoj se pojavilo nekoliko paralelnih procesa koji će dugoročno uzrokovati dezintegraciju društva i države.

Najočitiji primjer je demografska katastrofa koja direktno dovodi do propasti društva jer iz države odlazi produktivni dio stanovništva mahom mlađe životne dobi, koje je nositelj ekonomske i biološke reprodukcije. Broj umrlih već odavno nadmašuje broj rođenih, ali do 2008. stanje nije bilo ni izbliza toliko alarmantno kao danas. Navikli smo na ekonomsku krizu, koja je usput rečeno u Hrvatskoj trajala puno duže nego u ostatku svijeta, gledati kroz direktne ekonomske gubitke. Ali direktni ekonomski gubitci su još i najmanja ekonomska šteta kada gledamo dugoročno, iako to nimalo ne umanjuje političku odgovornost svih vlada koje su dovele Hrvatsku u stanje da ima gospodarski model koji je bio osuđen na to da ga kriza sruši više nego modele uspostavljene na zdravijim temeljima, a pogotovo ne umanjuje političku odgovornost vlada koje su izbjegavanjem reformi uzrokovale da kriza u Hrvatskoj traje šest godina iako je npr. u SAD-u trajala tek dvije godine.

Još nismo postali svjesni indirektnih gubitaka koje nam je donijela kriza i njeno produživanje neprovođenjem nužnih reformi. Broj živorođenih se do 2009. polako oporavljao, da bi te godine dosegao 10,1 živorođenih na 1000 stanovnika ili 44.577 rođenih na godinu. Broj živorođenih nakon te godine opet pada da bi do 2015. pao na tek 8,9 na 1.000 stanovnika ili 37.503 rođenih u toj godini. Ako pretpostavimo da se taj broj bez gospodarske krize ne bi smanjivao, dolazimo do podatka da je zbog gospodarske krize u Hrvatskoj od 2010. do 2016. rođeno 24.125 manje djece, cijeli jedan manji grad veličine Koprivnice, Vukovara ili Požege. To su izračuni prema konzervativnoj procjeni da se bez krize broj živorođenih iza vrhunca 2009. ne bi povećavao. Kako bi se trend povećanja broja rođenih nastavio, stvarni gubitak je nešto veći. Kriza je bila globalna pa nije realno očekivati da bi je Hrvatska mogla izbjeći, ali ona je i u SAD-u, gdje je nastala, trajala dvije godine, a ne šest kao u Hrvatskoj. Međutim, da je i u Hrvatskoj trajala samo dvije godine, demografska katastrofa ne bi bila toliko velika i broj manje rođene djece bi bio ispod 10.000. Tako da slobodno možemo odgovornost za minimalno 15.000 manje rođene djece svaliti na neprovođenje reformi i produživanje krize.

Iseljavanje je dobro dokumentirano i u fokusu javnosti, iako mislim da je puno manji problem od pada broja živorođenih. Migracije su sasvim prirodna pojava i siguran sam da će se velik broj onih koji su otišli i vratiti, iako ne svi. I vratit će se s onim što je vrlo bitno za gospodarski razvoj, a to je veći ljudski kapital tj. donijet će dodatno iskustvo i znanje. Iseljavanje ne mora nužno biti samo negativno, ono se može pretvoriti u veliku prednost ako se te ljude privuče na povratak u Hrvatsku, a sigurno to većina njih želi. Preduvjet za to je da im se omogući da u Hrvatskoj mogu raditi, zapošljavati i stvarati. Preduvjet je gospodarska reforma u smislu rasterećenja poduzetništva i rada od silnog tereta poreza i regulacija. Kada bi se provela sveobuhvatna porezna reforma u smjeru znatnog poreznog rasterećenja, smanjivanje državnog sektora te deregulacija i debirokratizacija, onda bismo ne samo vratili velik dio izgubljenog stanovništva, nego bismo dobili i vrlo kvalitetni ljudski kapital s novim vještinama i znanjima. Mnoge male zemlje, kao Izrael, imaju tu praksu već godinama. Oni iskorištavaju, pa čak i potiču iseljavanje svojih stanovnika na nekoliko godina uz pretpostavku da će se vratiti i obogatiti Izrael svježim znanjima, iskustvima, vještinama i praksama. A Izrael je u puno goroj sigurnosnoj situaciji, ali se ljudi opet vraćaju jer vide da postoji mogućnost za osobni, gospodarski i društveni napredak. Ako može Izrael, zemlja okružena državama koje žele njegovo uništenje, onda može i Hrvatska. Potrebna je samo politička volja.

Drugi primjer se ogleda u rastu populističkih opcija koje svoju snagu crpe iz čistog, nekontroliranog, neusmjerenog i nekonstruktivnog bunta. Za vrijeme krize je to postao problem većine europskih zemalja, od grčkih i španjolskih lijevih populista do desnih populista u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj i brojnim drugim državama. Iako je forma tih „antirežimskih“ pokreta bila različita, ovisno o društvenim problemima koje su se mogle iskoristiti kao podloga za populizam, razlog je bio isti, a to je deziluzionioranost političkim procesom i političkim mainstreamom. Isto se dogodilo i u Hrvatskoj pa se poslije isplivavanja raznih „alternativa“ koje to nisu bile ni alternative niti su dugoročno znale iskoristiti populizam u svoju korist, kao što su Laburisti i Orah, na političku scenu je isplivao Živi zid.

Most je od svih alternativa imao najbolji potencijal i još ga donekle ima, ali je propustio priliku da se politički profilira kao drugačija politička opcija, konsolidira političku moć, bolje strukturira politički smjer i oformi čvrstu stranačku organizaciju. Najveći problem je možda što je Most ekonomski sasvim neprofiliran te se i tu nalazi između zdravih ekonomskih politika u smjeru gospodarskih reformi za rasterećenje poduzetnika, reforme javne uprave i pravnog sustava te populističkih kritika HNB-a, monetarne politike i Agrokora. Poslije političkog izigravanja od strane HDZ-a izgubili su se u svojevrsnom limbu između populizma i ozbiljne politike. Rekao bih da ipak unutar struktura Mosta postoji dovoljan broj onih koji mogu taj pokret profilirati kao ozbiljnu i konstruktivnu političku opciju, ali sve na neki način stane kada ideje dođu do političkih frontmana razjedinjenih između populista kao Grmoja i Bulj te potencijalno dobrih političara kao Ninčević Lesandrić, Podolnjak i slični. Ono što bi bilo najgore za Most u ovom trenutku je svrstavanje u nekakvu vrstu koalicije sa Živim zidom i Snagom što bi ih politički sasvim utopilo u kaljuži političkog populizma.

Ljudi koji nisu dio političkog duopola HDZSDP su uslijed tih čestih izmjena alternativa postali deziluzionirani svim potencijalno ozbiljnim političkim opcijama i okrenuli se čistom populizmu Živog zida. Snagu mobilizacije bunta prema političkom mainstreamu smo vidjeli u Splitu na primjeru Željka Keruma koji se bez ijedne konstruktivne političke misli skoro vratio na čelo grada. Istu stvar radi Živi zid, samo na nacionalnoj razini. Ideje o izlasku iz NATO i EU, ukidanju nezavisnosti HNB-a i tiskanju novaca su nuđenje jednostavnih rješenja za kompleksne probleme i ljudima se to sviđa. Ako politički mainstream podržava NATO i EU i stabilan tečaj, a politički mainstream ne volimo, onda je to što oni podržavaju također loše, i to je razmišljanje iz kojeg Živi zid vuče svoju snagu. On ne treba biti konstruktivan, jer njegovi simpatizeri to i ne traže, nego samo traže da budu anti-establišmentski, da budu protiv mainstreama, da budu „iskreni“. Stvara se način razmišljanja kulta, prema kojem su svi i sve izvan kulta loši, zli, nepošteni i korumpirani. Ali, na odgovornost ne treba prozivati Pernara i Sinčića, nego upravo taj politički duopol HDZSDP koji je svojim djelovanjem stvorio savršene uvjete za pokret poput Živog zida. Gospodo HDZ-ovci i SDP-ovci, pogledajte to čudovište kojeg se plašite i prezirete, vi ste ga stvorili, vi ga hranite i vi ste odgovorni za sve što čini.

Treći dio procesa društvene dezintegracije se događa kod onih koji su svjesni načina funkcioniranja tradicionalnih političkih stranaka a koji istodobno ne mogu prihvatiti populističke i polupopulističke opcije „trećeg puta“. I dok politički mainstream svoju ljutnju usmjerava prema alternativama koje ruše svetu „stabilnost“, a „treći put“ prema tim istim starim političkim strukturama, ovaj dio stanovništva svoju ljutnju usmjerava na cijelo društvo i državu. Oni su izgubili nadu u budućnost, nadu u dobre promjene, nadu u sami napredak. Preziru sve, od HDZ-a i SDP-a, sitnih političkih privjesaka kao HSLS, HNS i HSP, polupopulista poput Laburista, Oraha i Mosta, populista poput Živog zida i „alternativa“ kao Pametno i GLAS (koji će vjerojatno postati politički privjesci). Ne mogu ni koherentno verbalizirati svoje zahtjeve, ali znaju da im nije prihvatljiva ni stara stabilnost niti novi bunt. Oni traže promjene, ali ne populističke nego konstruktivne i razumne, što im ni populisti ni trenutna „alternativa“ ne nudi. Ali ne znaju točno kakve te promjene trebaju biti i polako gube svu nadu u društvo, institucije i državu.

Da bismo izbjegli potpunu društvenu dezintegraciju, ne možemo nastaviti dosadašnjim praksama ni otići u populizam. I jedna i druga solucija počivaju na oportunizmu i manipulaciji te ne nude ništa konkretno što bi dugoročno moglo dovesti do popravljanja socioekonomskog stanja. Onima koji se ipak žele boriti za bolje sutra, a nisu otišli iz Hrvatske, ostaje samo bottom-up pristup, tj. pristup od dna. Treba napustiti elitistički pristup promjenama jer je postalo sasvim jasno da on ne donosi nikakve rezultate. Elitama je sadašnje stanje osobno dobro jer kroz korupciju, nepotizam i „stabilnost“ izvlače veliku vlastitu korist iz svoje pozicije. To što takav način funkcioniranja društva dovodi do postupnog nazadovanja i propadanja njima nije bitno, jer očigledno nemaju razvijenu svijest o tome da dosadašnje prakse vode u propast. Jedino što preostaje je „silazak među narod“, jer suprotno od stavova i jednih i drugih i trećih narod nije glup.

Narod razumije puno, samo mu treba objasniti na neelitistički način, osobnim pristupom. Narod to jedva čeka, ali su ga dosadašnje političke i intelektualne elite zanemarile, pa i prezrele. Nije društvo to koje je postalo antiintelektualno, nego su intelektualci postali nedruštveni. Okrenuli su se osobnoj koristi i trenutnim interesima, a zanemarili su svoju odgovornost prema društvu. Kao liberal nemam nikakve želje nekoga uvjeravati da bude protiv vlastitih interesa, ali baš zbog toga što sam liberal razumijem da moja osobna korist, moja kvaliteta života, moja dobrobit, ovise dobrim dijelom o drugima. Ono što dijeli liberale od ostalih političkih ideologija nije to što su liberali okrenuti sami sebi i ne zanima ih ni društvo ni opća dobrobit. Liberal bi prvi trebao razumjeti da njegova osobna korist dobrim dijelom ovisi o suradnji s drugima, o društvu u kojem živi, o međusobnim ljudskim interakcijama, a ne institucionalnoj prisili države.

Liberal je svjestan svoje društvene odgovornosti jer je svjestan da njegovo zadovoljstvo ovisi o njegovom međudjelovanju s drugim pojedincima. I baš zbog toga, kada liberal vidi da određeni elementi koriste prisilu da uređuju društvene odnose prema svojoj želji, da prisiljavaju cijelo društvo na njima prihvatljivo socioekonomsko ponašanje, liberal treba osjećati osobnu odgovornost da stane u obranu slobode. A da bi obranio slobodu treba imati saveznike, treba djelovati s drugim pojedincima na dobrovoljnoj bazi, treba okupiti slobodno misleće pojedince i boriti se za društveni a time i osobnu slobodu. Jer to mu je u interesu.

I baš zbog toga treba ljudima objasniti da je sloboda jedini način, treba im objasniti da porezi nisu toliko visoki zbog vrtića i škola, nego zbog goleme birokracije i korupcije, treba im objasniti da to što netko uz pomoć države nameće drugima određeno ponašanje ne znači da jednog dana nitko neće njima nametati ponašanje koje ne žele, treba im objasniti da strani investitor koji uredno poštuje zakone i plaća svoje radnike nije prijetnja nego prilika. Ljudi će razumjeti, samo im treba objasniti, jer nitko im do sada nije objašnjavao. Svi su se prema njima ponašali kao prema prezrenom roblju, i odatle izvire taj bunt. Samo treba konkretizirati i strukturirati taj bunt, učiniti ga konstruktivnim. Ljudi će slušati, samo treba imati volje s njima raspravljati i objašnjavati im. Ne kao superioran, ne kao pametniji, samo kao ravnopravan pojedinac koji ima nešto više informacija. Jer ovako više ne ide, a ako se nastavi, slijedi nam potpuna društvena dezintegracija.