Američki predsjednički izbori 2024., koji su prema svim medijima trebali bliti vrlo izjednačeni, zadali su nevjerojatan udarac Demokratskoj stranci. Pokazalo se na kraju kako su Republikanci s relativnom lakoćom osigurali široke pobjede na svim poljima. Prvi put u 20 godina osvojili su većinu u ukupnom broju glasova za predsjednika, preuzeli su Senat kojeg će sada držati sa ugodnom većinom i sve to su začinili održavanjem svoje većine u Zastupničkom domu.

Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću obilježen je i seizmičkim pomakom u obrascima glasovanja, mijenjanjem boje tradicionalno demokratskih okruga diljem zemlje iz plavog u crveno i pridobivanjem birača koji su se dugo smatrali pouzdanima za Demokratsku stranku. New Jersey, Virginia i Minnesota, nekoć tvrđave Demokrata, posljedično su označene kao swing države za sljedeće izbore, dok su Florida, Iowa i Texas službeno postale u potpunosti nekonkurentne za njih.

Ovaj sveobuhvatni poraz sada ostavlja Demokrate na kritičnom raskrižju, dovodeći u pitanje ne samo njihovu strategiju, već i njihov temeljni smjer kao stranke. S umjerenim vodstvom sada na rubu mirovine, a koje je velikim trudom usidrilo stranku desetljećima unazad, Demokratska stranka danas riskira skrenuti prema radikalnom progresivnom programu koji prijeti da će ju samo dublje izolirati od većine američkih glasača.

Dugogodišnje ličnosti poput Nancy Pelosi, Chucka Schumera i Joea Bidena - ikone umjerenog, pragmatičnog vodstva Demokrata - bliže se kraju svojih političkih karijera, tako ostavljajući vakuum u samom središtu stranke. Zabrinjavajuće za njih, međutim, činjenica je kako se trenutno jedino kalifornijski guverner Gavin Newsom smatra dovoljno istaknutim "umjerenjakom" s nacionalnim priznanjem koji bi mogao popuniti ovu prazninu - ali njegova liderska privlačnost uglavnom je ograničena na kalifornijske progresivce. Glasači u swing državama promatraju što se događa u njihovoj državi i smatraju ga izvan dodira sa svojim zajednicama. Newsomov način upravljanja, prosto, slabo odjekuje izvan njegove matične države.

Sve ovo samo dalje naglašava stvarni nedostatak jakih umjerenih ličnosti unutar Demokratske stranke sa širokom, nacionalnom privlačnošću. Ova praznina otvara vrata stranačkoj radikalnoj ljevici u usponu i njihovim saveznicima - osobama poput Alexandrie Ocasio-Cortez i progresivističkog kulta unutar lijevih Demokrata nazvanog “Squad” - da dominiraju strankom u budućnosti, da guraju socio-ekonomsku agendu koja je isključivo privlačna ljevičarima, ali i istovremeno da time odbijaju centrističke i nezavisne birače koji su Demokratima potrebni da bi oni ikada ponovno došli na vlast.

Upravo je kandidatura Kamale Harris naglasila posljedice ovog već prisutnog pomaka ulijevo. Njezina politička povijest i bliska povezanost s progresivnim karikaturama učinili su je praktički nesposobnom privući široku koaliciju potrebnu za osiguranje pobjede. Unatoč naporima da proširi svoju privlačnost, Harris nije uspjela poljuljati percepciju o sebi kao o kandidatkinji duboko ukorijenjenoj u lijevom krilu stranke. Čak i uz potporu bivšeg predsjednika Obame, Harris se borila da se poveže s umjerenim glasačima iz predgrađa i nezavisnim glasačima koji su je smatrali predstavnikom sve radikalnije Demokratske stranke. Za pojedine glasače izvan urbane jezgre, njena kampanja i način na koji je uopće i odabrana za utrku očigledno su samo pojačali zabrinutost da Demokrati daju prednost ideološkoj čistoći nad praktičnim rješenjima, otuđujući one koji su se nekoć osjećali kao kod kuće pod centrističkom Demokratskom platformom.

Dodatno pogoršavajući krizu stranačkog identiteta, uspon propalestinskog aktivizma unutar Demokratske baze produbio je podjele između umjerenih i progresivnih. Sve izraženiji antisemitizam i prosvjedi protiv američke politike prema Izraelu pojačali su zabrinutost da Demokratska stranka postaje sve više privržena frakcijama koje su spremne otuđiti židovske glasače i umjerene Demokrate. Nespremnost stranke da se distancira od ovih radikalnijih pozicija signalizira ujedno i njenu nesposobnost da obuzda svoje radikalno lijevo krilo, što riskira daljnje udaljavanje centrista i onih koji daju prednost tradicionalnim američkim saveznicima i vrijednostima.

Vrijedno je ovdje napomenuti i to da među mladim, urbanim glasačima, za koje se do ovih izbora smatralo da su pouzdana baza za progresivne ciljeve, postoji rastući trend usmjeren protiv “woke” politika i ideološke rigidnosti koja definira velik dio trenutnog ljevičarskog programa. Frustrirani politikama koje se čine izvan dodira s njihovim svakodnevnim brigama, ti glasači počinju podržavati kandidate koji daju prednost slobodi, ekonomskim prilikama i slobodi mišljenja u odnosu na ideološku čistoću koju promoviraju progresivci. Ova, sada već jasno se može reći i globalna, protustruja u nastajanju među mladima pokazuje da čak i unutar Demokratske baze u SAD-u postoji otpor radikalnom progresivizmu - trendu koji samo dodatno komplicira putanju te stranke i dovodi u pitanje njezinu privlačnost budućim generacijama.

Izborni podaci oslikavaju i sumornu demografsku sliku za Demokrate. Republikanci su značajno napredovali u svim swing državama, zahvativši ključne demografske skupine koje su tradicionalno naginjale Demokratima. Latinoamerikanci i crnci u državama poput Floride i Texasa sve se više okreću od Demokrata koji im se sada čine nepovezanim s njihovim stvarnim brigama, poput sigurnosti zajednice i ekonomske stabilnosti.

Ako Demokratska stranka nastavi svoju trenutnu lijevu putanju bez balansirajuće snage umjerenih vođa, opasno riskira prerastanje u frakcionaški pokret kojem nedostaje privlačnost izvan svojih urbanih enklava i akademskih krugova. Bez povratka poruci koja odjekuje među radničkim obiteljima, glasačima iz predgrađa i neovisnima, utjecaj stranke na nacionalnoj pozornici mogao bi samo dalje naglo opadati. Ova transformacija iz pragmatizma u ideološki radikalizam bi uskoro učinkovito svela Demokratsku stranku na regionalni pokret, s ograničenom relevantnošću u nacionalnoj politici.

Loša izvedba Kamale Harris među kritičnim glasačkim blokovima na izborima 2024. naglašava opasnosti ove radikalne promjene i jasno pokazuje kako bez odlučnog vodstva koje bi stranku usmjerilo natrag prema centru, Demokrati bi se mogli naći sve više po strani.

Rastuća kontrakultura među mladima i razočaranje umjerenjaka progresivnim politikama pokazuju da Amerikanci nisu tako željni prihvatiti krajnje ljevičarsku agendu, onako kao što neki unutar stranke možda vjeruju da jesu. Ako Demokrati nastave ignorirati te signale, riskiraju postati marginalna stranka, stranka čija je privlačnost ograničena na malu, ideološki rigidnu bazu, odvojenu od briga svakodnevnih Amerikanaca. U Americi, zemlji koja cijeni pragmatizam i ravnotežu, budućnost Demokrata kao održive nacionalne stranke sada je u ozbiljnom pitanju.

Kako bi ponovno stekli konkurentnost, trebat će im vođe voljne osporiti utjecaj radikalne ljevice i vratiti se platformi koja zagovara i racionalan društveni napredak i održivo praktično upravljanje. Ako to uskoro ne učine, mogli bi se naći ne samo politički marginalizirani, nego i sve više irelevantni u očima nacije koja je dugo preferirala umjerenost od ekstremizma.

Velika pobjeda Republikanaca 2024. nije samo politički neuspjeh nekolicine Demokrata - to je poziv na buđenje za kompletnu Demokratsku stranku koja što prije mora odlučiti je li uopće voljna donijeti neke teške odluke potrebne za ponovno povezivanje s američkim narodom.