Hrvati su, generalno gledajući, ekonomski nepismen narod. Pritom ne mislim na razinu obrazovanja, ne moramo svi biti ekonomisti po struci niti baviti se ekonomijom da bismo znali osnove ekonomije, one koje su vrlo bitne u svakodnevnom životu prosječnog građanina.

Otkud mi taj zaključak? Pa svakodnevno na Facebooku i u "stvarnom" životu, u razgovoru s ljudima, možete se uvjeriti u to. Čak i novinari u mainstream medijima, čak i oni na državnoj televiziji, često pokazuju koliko ne razumiju osnove materije o kojoj govore ili pišu i na taj način još više šire neznanje već ionako ekonomski nepismenom narodu.

Uostalom, koliko smo ekonomski nepismeni možemo zaključiti i po potezima naših vlasti, od osamostaljenja do danas. Vlast je u demokraciji ogledalo naroda, a naša vlast nekako uvijek povlači kobne poteze na tom području. Da nije tako, već bismo dosad prosperirali s prirodnim resursima koji su nam Bogom dani. Izdvojio sam 5 najčešćih i najočitijih zabluda vrlo raširenih među građanima.

5. "Ako nam se svima povise plaće, bolje ćemo živjeti."

Zdrav razum, logika i matematika demantiraju ovu izjavu u startu. Novac je samo sredstvo za razmjenu, njegova količina na tržištu uvjetuje visine cijena. Kad se poveća suma novca u opticaju, automatski se povećavaju i cijene proizvoda i usluga. Dakle, nećemo bolje živjeti jer će nam kupovna moć ostati ista.

4. "Prijavila sam se za posao na natječaj kod privatnika. Ništa mi nije ni odgovorio! Ma, sigurno je već imao nekog rođu za to radno mjesto, a natječaj je raspisao jer mora po zakonu."

Privatne tvrtke ne moraju raspisati javni natječaj kad traže radnika. Privatnik ulaže svoj novac u posao i njegova je stvar koga će zaposliti. Ako želi, može zaposliti cijelu svoju užu i širu rodbinu - njegov problem, on će ih morati plaćati.

Ako privatnik objavi javni natječaj za neko radno mjesto, to znači samo da stvarno treba radnika i da nema nikoga svog, poznatog, tko bi to mogao raditi. Ako vam ne odgovori na prijavu, očito je našao nekog drugog. I nije obavezan odgovoriti na svaku zamolbu za posao.

3. "Poslodavci na radnike gledaju kao na trošak. Zašto neki rade, a da nisu primili plaću? Poslodavac je svinja!"

Poslodavac nije neki psihopat (govorim sad generalno, vjerojatno i među poslodavcima, kao i u bilo kojoj drugoj skupini, ima svakakvih ljudi) kojemu je cilj iskorištavati druge ljude i uživati u tuđoj nesreći. Poslodavac je uložio svoj novac u posao, a mogao ga je, recimo, potrošiti na sebe - na putovanja, tulumarenje...izaberite! Ali nije, on je pokrenuo posao i nudi priliku drugima da zarade. Dakle, ne bi zapošljavao radnike da im želi zlo.

Zašto se dogodi da u nekim tvrtkama radnici ostanu bez plaća? Razloga može biti više. Jedna od mogućnosti je i ta da je vodstvo firme donijelo loše odluke, ali puno češće je jednostavno situacija na tržištu. Tržište čine ljudi, a ljudski faktor, objasnio je Ludwig von Mises, vrlo je nepredvidiv.

Možete imati znanje i super ideju, možete uložiti maksimalni trud, možete raditi po cijele dane. To još nije stvorilo nikakvu vrijednost jer nju stvaraju tek potencijalni kupci, vrijednost je u njihovom oku. Ako tržište na kraju kaže "ne", sav trud pada u vodu i novac nije zarađen. Dakle, ljudi su ostali bez plaće, ali nisu ostali bez "zarađene" plaće jer zarade nije bilo!

Kod nas se u takvoj situaciji sva krivnja, i zakonska i moralna, svaljuje na poslodavca. On postaje svinja u očima radnika i javnosti, ali realno nitko nije vidovnjak i ne može predvidjeti reakciju tržišta u određenom trenutku u budućnosti.

2. "Država treba zabraniti rad nedjeljom i blagdanom, tako će pomoći blagajnicama u trgovačkom centru."

Svatko donosi odluku za sebe gdje će raditi i pod kojim uvjetima. Zakon je jasan i rad nedjeljom ili blagdanom je više plaćen. Neki radnici sami žele raditi nedjeljom ili blagdanom jer će tako više zaraditi, a u zamjenu dobiju slobodan neki drugi dan u tjednu. To je stvar njihovog izbora. Država nikakvom zabranom ne može pomoći radniku, to je sigurno. Jer kad bi zabrana rada pomogla radniku, onda ne bi ni radio, zar ne?

1. "Jaz između bogatih i siromašnih"

Sinoć su u emisiji "Otvoreno" na HRT-u urednici državne televizije pokazali koliko se slabo razumiju u osnove ekonomije. Krenuli su s tezom da se za ovogodišnje blagdane najavljuje rekordna potrošnja od 12 milijardi kuna i iz toga su napravili emisiju o jazu između bogatih i siromašnih te socijalnoj neosjetljivosti našeg društva.

Kad se povećava potrošnja, to je dobar znak, znači da je manje siromašnih i da ljudi općenito više imaju. Istina, dobar dio te potrošnje vjerojatno je baziran i na osobnom zaduživanju (krediti, minusi, kartice), ali svejedno povećanje potrošnje nije ništa negativno. Taj mit o "jazu između bogatih i siromašnih" dolazi iz neznanja, nerazumijevanja tržišta.

Razlika u bogatstvu među ljudima je normalna stvar, ona dolazi kao rezultat tržišne utakmice. Normalno je da će jedan kirurg, koji se školovao bar 12 godina dulje od jednog zidara, zarađivati znatno više (to je pravilo, ne znači da nema iznimaka - ima zidara koji će uspjeti puno više zaraditi od kirurga, ali iznimke potvrđuju pravilo). Normalno je da ne radimo iste poslove, ne ulažemo u njih isto znanje i isti trud, ne dajemo iste rezultate - pa nećemo niti isto zarađivati! Što je u tome loše?

To nema nikakve veze sa socijalnom osjetljivošću. Svaki čovjek ima pravo svoj zarađeni novac trošiti kako god želi. Hrvati su već puno puta pokazali svoju socijalnu osjetljivost i da su spremni pomoći susjedima, sugrađanima u nevolji. Ali kad već žele pričati o socijalnoj osjetljivosti, onda bi HRT-ovci trebali krenuti od sebe. Oni ne ovise o tržištu, primaju plaće od prisilnog nameta i još nam donose često takav program koji još više zatupljuje gledatelje. Jesu li oni moralni što primaju iznadprosječne plaće za takav posao dok sirotinja gladuje?