Zadnjih nekoliko tjedana oči svijeta uperene su prema Mianmaru i sukobu između Rohingya muslimana i lokalnog stanovništva. U ovom sukobu su bez sumnje počinjeni mnogi strašni zločini. Mediji pišu o masivnom progonu muslimana iz zemlje ne ulazeći u detalje ovog složenog sukoba niti u njegove uzroke, a ljudi reagiraju vrlo emotivno i donose sud na temelju pročitanog naslova iz dnevnih novina.

Što se trenutno zbiva u Myanmaru i tko su uopće Rohingye pokušat ću pobliže objasniti u ovome članku.

Gdje je Mianmar?



Ako netko ne zna gdje je Myanmar (punim imenom Republic of the Union of Myanmar), vjerojatno će znati ako kažem da se radi o nekadašnjoj Burmi, koja je nedavno promijenila ime u Myanmar. Nalazi se u jugoistočnoj Aziji te spada među najsiromašnije i najnerazvijenije zemlje svijeta.

50 godina su imati brutalnu vojnu diktaturu tijekom koje su, sve donedavno, bili potpuno izolirani od ostatka svijeta. Iako broj turista raste, i dalje su mnogi dijelovi zemlje zabranjeni za strance, a mnoge zemlje savjetuju svoje građane da ne putuju u Myanmar.

Stanovništvo Myanmara čini 135 etničkih skupina od kojih je 88% pripadnika budizma, 6% muslimana i 4% kršćana. Jedan od muslimanskih naroda (ima ih više) je i narod Rohingya, koji živi u zapadnom dijelu savezne države Rakhine, uz granicu s Bangladešom. U ionako siromašnom Myanmaru, stopa siromaštva u Rakhineu iznosi dvostruko više od državnog prosjeka. Preko 80% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Rohingya ima oko jednog milijuna, a u zadnjih nekoliko tjedana ih je skoro pola milijuna protjerano.



Tko su Rohingyae?

Pitanje podrijetla naroda Rohingya, tko su, koliko ih je i kada su stigli u Myanmar je vrlo kontroverzno i zapravo nitko ne može dati pouzdan odgovor na ova pitanja. Prema nekim izvorima Rohingyae su kroz stoljeća emigrirali iz susjednog Bangladeša, što je i službeni stav Vlade Myanmara. Prema drugim izvorima, oni su potomci arapskih, turskih i mongolskih trgovaca i ratnika koji su se u 15. stoljeću naselili na području današnje savezne države Rakhine. U to doba tamo je postojalo Kraljevstvo Arakan.

Povijest sukoba

Prvi problemi počeli su krajem 18. stoljeća kada su Burmanci osvojili Kraljevstvo Arakan. 1823. godine izbio je prvi Anglo-burmanski rat, nakon kojeg je Britanija kolonizirala Burmu, a tijekom njihove vladavine doveden je velik broj radnika iz Bangladeša koji su se ovdje trajno nastanili. Unatoč tome što im je bilo dopušteno da se ovdje nastane, Britanci su Rohingyama dali državljanstvo tek 1947. godine.

Britanska vladavina je završila 1962. godine te je vlast preuzela vojna hunta. U želji da izbrišu sve tragove britanske vladavine, prema novom Ustavu svi koji su htjeli zadržati državljanstvo morali su dokazati da su njihovi preci živjeli na području Myanmara prije kolonizacije, odnosno prije 1823. godine. Time su Rohingye (kao i mnogi drugi) izgubili državljanstvo. Otad pa do dan danas imaju status ilegalnih imigranata. Danas su Rohingye najveća etnička skupina na svijetu bez državljanstva.

Ovo što se događa danas je samo repriza onoga što se već događalo 1970-ih i 1990-ih, kada ih je vojna hunta masovno deportirala u Bangladeš koji ih je svaki put poslao natrag.

Nakon što je 2011. godine vojna hunta uvela demokraciju i dopustila višestranačje došlo je do porasta ekstremizma s obje strane. Iako se vojna hunta odrekla vlasti, i dalje je zadržala ogromnu moć u svojim rukama. Prije negoli je prepustila vlast, u Ustav je unijela odredbe o minimalnom broju vojnih zastupnika u parlamentu te su osigurali pozicije svojim ljudima u medijima, državnim firmama, vjerskim strukturama itd. Zbog diskriminacije Rohingyje (ili bolje rečeno pojedinci među njima) već desetljećima izvode terorističke napade na budističke službenike i civile. Na meti je ponajviše policija, vojska i budistički redovnici. Zabilježeno je preko 10.000 ubojstava budističkog stanovništva te još najmanje toliko silovanja i pljački.

Sve je to dovelo do velikog animoziteta između budista i muslimana. Stvar se dodatno pogoršala 2012. kada im je Vlada ograničila pravo na kretanje unutar države, zapošljavanje u državnim firmama te im ukinula pravo na obrazovanje i zdravstvo. Kulminiralo je 2016. godine pojavom dotad nepoznate militantne skupine ARSA, koja je izvela nekoliko terorističkih napada na policijske postaje i vojne punktove u kojima je živote izgubilo nekoliko desetaka ljudi.

Ovo što danas gledamo je brutalan odgovor Myanmarske vojske.

ARSA (Arakan Rohingya Salvation Army)



ARSA je militantna islamistička grupa kojoj je cilj neovisnost države Rakhine i uspostava Šerijatskog zakona. Zanimljivo je da je vođa ove grupe Ata Ullah, podrijetlom iz Pakistana; koji nije niti rođen u Myanmaru niti je ikada živio tamo. Grupa je dobila javnu podršku Al-Qaede i ISIS-a koji su obećali pomoć (nije jasno na kakvu su pomoć mislili) te pozvali svoju “braću” u Tajlandu i na Filipinima da izvode terorističke napade i ubijaju budiste kao odgovor na podršku ove dvije države myanmarskoj vladi. ARSA tvrdi kako nema nikakve veze niti s jednom od ove dvije skupine.

ARSA je nevjerojatno dobro organizirana i opremljena, stoga je vrlo vjerojatno da dobiva pomoć izvana. Postoji mogućnost da primaju pomoć u naoružanju i stranim borcima preko granice s Bangladešom preko koje im stiže međunarodna humanitarna pomoć. Države koje im šalju najviše humanitarne pomoći preko ove granice su Iran, Pakistan, Saudijska Arabija i Turska. Što je sve ušlo u zemlju pod krinkom humanitarne pomoći možemo samo nagađati.

Uloga ostalih država

Oko pitanja Rohingya cijeli svijet se podijelio. Kao što sam u prethodnom odlomku već spomenuo, najveću pomoć Rohingye su dobile od Irana, Pakistana, Saudijske Arabije i Turske, a podršku su im izrazile i Malezija i Indonezija. Također treba spomenuti i rusku republiku Čečeniju, čiji je predsjednik Ramzan Kadyrov htio poslati borce u Myanmar kako bi se borili protiv tamošnje vlasti. Vladimir Putin je blokirao ovu ideju i zabranio odlazak vojnika u Myanmar, zbog  čega je predsjednik Čečenije otvoreno zaprijetio Putinu i Kremlju.

S druge strane zemlje koje su stale uz vojsku i vlast Myanmara ističu se Kina, Tajland, Vijetnam, Filipini i Rusija čime su izazvali bijes islamskog svijeta.

Uloga Aung San Suu Kyi



Aung San Suu Kyi je myanmarska političarka koja je 1988. predvodila pro-demokratsku revoluciju koju je vojska ugušila u krvi. Njezina stranka je na izborima 1990. osvojila 81% glasova, no vojska je poništila rezultate izbora. Prije izbora stavljena je u kućni pritvor gdje je većinu vremena provela sve do kraja 2010. godine, odvojena od obitelji i vanjskog svijeta. Na izborima 2012. njezina stranka je osvojila čak 86% glasova. Uz mnogobrojne međunarodne nagrade i priznanja, dobitnica je i Nobelove nagrade za mir. Danas obnaša funkciju premijerke Myanmara.

Vojna hunta je svaki pokušaj uspostave demokracije ugušila u krvi i do 2010. godine zatvarala i ubijala sve koji bi javno izrazili podršku demokraciji i Aung San Suu Kyi. Na stotine tisuća ljudi je ubijeno ili nestalo, a Aung San Suu Kyi je ostala simbol nade za sve građane Myanmara.

Kao što sam već rekao, prije nego li je vojna hunta prepustila vlast, u Ustav su unijeli odredbe koje im i dalje daju veliku moć. Zbog toga, možemo samo nagađati koliku stvarno moć ima Aung San Suu Kyi i koliko je u mogućnosti zaštititi Rohingye. Čak je i New York Times pisao o tome kako ju je vojna hunta odlučila osloboditi kako bi lakše kontrolirala mase koje ju podržavaju. Prema mojem mišljenju Aung San Suu Kyi je nepravedno izložena brojnim kritikama i osudama iz cijeloga svijeta. Opravdano ili ne, činjenica je da je učinila mnogo za svoj narod i bila uz njega u najtežim vremenima.

Više o brutalnosti vojne hunte i njenim zločinima možete vidjeti u slavnom filmu “Beyond Rangoon”, koji bih svakome preporučio da pogleda. Ispod je jedan isječak iz filma, temeljen na stvarnom događaju kada se Aung San Suu Kyi hrabro suprotstavila naoružanim vojnicima za vrijeme pro-demokratskih prosvjeda.



Tko je zapravo Ashin Wirathu?



Često se ovih dana spominje radikalni budizam, a posebno se ističe budistički redovnik Thein Sein koji je vrlo glasan u širenju mržnje prema Rohingyama i pozivanju na nasilje protiv istih. Vođa je pokreta 969 – radikalnog budističkog i nacionalističkog pokreta koji otvoreno zagovara protjerivanje svim muslimana iz zemlje, a ne štedi ni druge religije. Njihove članove se više puta dovodilo u vezu s napadima i ubojstvima muslimana, ali nikad nisu odgovarali, možda i zbog toga što imaju tihu podršku vojske. Čak je i sam Ashin Wirathu bio osuđen na 25 godina zatvora zbog udruživanja i poticanja na nasilje, ali ga je vojska pomilovala i oslobodila. I danas su vrlo aktivni, broj članova im raste, a trenutno u parlamentu pokušavaju progurati zakon koji bi zabranio brakove između budista i pripadnika ostalih religija.

U Myanmaru je vojska uvijek bila na jednoj strani, a narod i budistički redovnici na drugoj. Danas i među samim redovnicima postoje podjele – oni radikalni i oni umjereni. Asin Wirathu je omiljen od strane vojske. I sam bivši predsjednik Myanmara Thein Sein ga je u nekoliko navrata otvoreno branio i hvalio u javnosti. S druge strane, osim nevelikog kruga gorljivih pristaša, u narodu nema široku podršku. Treba imati na umu da je on više “vojni” čovjek, nego “vjerski” prije negoli osudite sve budiste i cjelokupan narod.

Uloga Bangladeša

Unatoč kulturološkim i vjerskim sličnostima Rohingya i Bangladešana, njihova vlada je vrlo odlučna u neprihvaćanju izbjeglica iz Myanmara. Tvrde da im žele pomoći, ali ih ne žele prihvatiti i dati im državljanstvo Bangladeša. Da ne duljim, sve će vam biti jasnije iz intervjua koji je dala premijerka Bangladeša za Aljazeeru.



Zaključak (i moguća rješenja krize)

Upoznao sam mnogo Myanmaraca i kod svih sam primijetio jako veliku količinu mržnje i netrpeljivosti prema Rohingyama. Neki od njih su i sami imali loših iskustava. Jedan mladić je bio pretučen iz čista mira dok je hodao ulicom zato što je budist, a jednoj ženi je skupina Rohingya istrgnula bebu iz naručja i pred njenim očima je bacila pod auto. Ne znam jesu li lagali, ali nema razloga da im ne vjerujem budući da ovakve vijesti svakodnevno pune tamošnje lokalne novine. Razumijem i jednu i drugu stranu, ali ne postoji kolektivna krivnja, ona je uvijek pogrešna i nepravedna. Ako se mogu pronaći i osuditi odgovorni pojedinci treba ih kazniti, ali kriviti cijeli narod zbog toga je neprihvatljivo i samo potiče daljnje zločine.

Razumijem i Vladu Myanmara. Nitko ne želi imati aktivnu terorističku organizaciju na svojem teritoriju i naravno da će se protiv njih boriti svim sredstvima. Ali opet – ne može se kažnjavati cijeli narod zbog toga. Nisu svi krivi, a pogotovo nisu i ne mogu biti kriva mala djeca koja su svakodnevno ubijana. Ubijanje nevinih nikada ne može biti opravdano.

Vjerojatno će se svi složiti da bi bilo pravedno da ljudi žive tamo gdje su rođeni i gdje su proveli svoj cijeli život. Ali svijet nije pravedan i jedino logično rješenje koje se nameće u ovakvoj atmosferi jest odlazak Rohingya u Bangladeš.

Mogućnost za bilo koje drugo rješenje, kao što je opća pomirba ili neovisnost Rakhinea, ravna je nuli. Za svađu je uvijek potrebno dvoje i jasno je kako i jedna i druga strana snose dio krivnje za cjelokupnu situaciju. Raspravljati o tome tko je prvi počeo je glupo i besmisleno te podsjeća na raspravu oko toga što je bilo prije: kokoš ili jaje? Ali nije niti bitno kako je nasilje počelo, već kako će nasilje završiti.