Australija se po nekim činjenicama ističe među zemljama koje se smatraju liberalnim demokracijama. Njihov ustav ne sadrži garancije osnovnih ljudskih prava. Granice su im zatvorene. Vlastitim građanima zabranjuju izlazak iz zemlje.

U svibnju su zabranili ulazak u zemlju vlastitim građanima iz Indije, u kojoj je rođeno preko pola milijuna australskih državljana. Prijetili su im kaznama od pet godina zatvora. Nakon međunarodnih pritisaka, Australija je povukla svoju zabranu putovanja iz Indije koja je trajala od 1.-15. svibnja.

Karantena nije novost za Australce. Geografske okolnosti stvorile su izolirano stanište za mnoge vrste koje se ne mogu naći drugdje na svijetu, a činjenica da ne dijele kopnenu granicu s drugom državom im je otvorila specifične mogućnosti i izazove u očuvanju tih vrsta.

Televizijska emisija Zaštita granica: Australija daje zanimljiv uvid u postupanjima njihove carine i granične policije. Nejednom se u emisiji moglo vidjeti kako njihova carina naplaćuje kaznu putniku s osušenim blatom na cipelama, objašnjavajući mu da one možda nose nametnike koje mogu uništiti čitavu granu gospodarstva. S podjednakim žarom su pristupili trenutnoj pandemiji.

Ne treba posebno spominjati mjere koje su mnoge vlade diljem svijeta nametnule svojim građanima. No, malo je koja zemlja imala strože mjere ili češće lockdowne od Australije, a međunarodni putnici prilikom ulaska u državu obavezno moraju provesti 14 dana karantene u hotelu.

Savezna vlada ograničila je broj međunarodnih dolazaka na 2.000 ljudi tjedno. Trenutno, gotovo 40.000 Australaca u inozemstvu se pokušava domoći svojih domova.

Karantene postoje i između pojedinih savezenih država, što je razlog zbog kojeg je 16 olimpijaca iz Južne Australije moralo nakon 14 dana karantene u Sydneyu provesti dodatnih 14 dana u karanteni u svojoj saveznoj državi. Sve to bez obzira što su potpuno cijepljeni i svaki dan testirani PCR testom tijekom boravka u Tokiju.

Uza sve provedene mjere i okolnosti, Australci su donedavno uspjeli zadržati broj slučajeva zaraze iznimno niskim ganjajući tzv. "zero covid" strategiju. Pri tome valja napomenuti kako je vlada većinu vremena imala podršku većeg dijela javnosti.

Ipak, čini se da će kolektivni imunitet usprkos cjepivima biti nemoguć te da virus postaje endemski. Australija je izgubila nadzor nad širenjem virusa unutar svojih granica, a premijerka najmnogoljudnije savezne države Novi Južni Wales (u kojoj se nalazi Sydney) počela je zagovarati odbacivanje strategije nula covida i stvaranje nove.

U međuvremenu, Australija nastoji sanirati pukotine u sustavu karantena u hotelima gradnjom logora. New York Times objavio je jučer iskustvo šefa njihovog ureda za Sydney, koji je karantenu proveo u kampu u kojemu je zabranjen alkohol, a nema ni svinjetine.

Ljudi su u takozvanom "Centru nacionalne otpornosti" smješteni u kontejnerima, a ako prekriju lice smiju izaći na vlastiti trijem od par kvadrata. Navodi da su trenutno oko Brisbanea i Melbournea u izgradnji još dva kampa s ukupnim kapacitetom od 2.000 ljudi te da bi se uskoro oni mogli graditi i u Sydneyu i u Perthu.

Strogi pristup protiv pandemije uživa potporu obiju velikih stranaka, a njihovo razmišljanje možda najbolje opisuje činjenica da saveznu vladu, kao i vladu Novog Južnog Walesa vodi Liberalna stranka Australije, nominalno liberalna stranka desnog centra. Na svojim službenim stranicama navode kako vjeruju u neotuđiva prava i slobode svih ljudi te da im je cilj ograničena država koja minimalno ulazi u svakodnevni život ljudi.

U isto vrijeme, njihova opozicija ne odustaje od "zero covida". U Hrvatskoj smo se možda već i naviknuli da se svakakve ideje guraju pod liberalizam. No, jeste li ikada pomislili da biste od "demokratskog aktivista" i političkog koordinatora Socijalističke ljevice Laburističke stranke mogli vidjeti zahtjeve za zatvaranje granica te otvaranje logora pod geslom "Ljevica se mora boriti za eliminaciju"?

Olako povjeravamo ovlasti kada državu vodi relativno umjerena vlada i kada vjerujemo da će njihovo korištenje biti ograničeno. Međutim, pitanje koje valja u svakom slučaju postaviti je jesmo li spremni najradikalnijem političaru na spektru povjeriti taj autoritet za svrhu koja će biti različita od njezine izvorne namjene.

Prečesto zaboravljamo da svako novo ograničenje slobode koje dopuštamo vlastima predstavlja presedan na koji se kasnije vlade mogu pozvati.