Zamislite da ste u braku ili dugotrajnoj životnoj vezi s partnerom ili partnericom. Odlučili ste ganjati karijeru, a on ili ona biti doma i brinuti se za kućanstvo. Kako doista mnogo zarađujete, u prvo vrijeme niste se obazirali kako ta osoba troši vaš novac. Onda su vam stvari postale sumnjive.

Partneru ste dali 300 kuna da vam pripremi nedjeljni ručak, a jeli ste loši grah i stari kruh, za kauč ste izdvojili dvije tisuće eura, a sjedite na paletama prekrivenima tankom spužvom, pritom gledate program na televizoru koji ste platili 5.000 kuna, a riječ je o katodnom primjerku EI Niš iz sredine 80-ih. Iz tog je razdoblja i vaš automobil, vaš partner uvjerio vas je da je okej dići bankovni kredit na 50.000 eura kako biste ulicama jezdili u prastarom polovnom Golfu.

Vjerojatno ste već shvatili da je ova priča o čudnom braku priča o odnosu bilo koga od nas s našom dragom državom. Postoje dakako države poput skandinavskih u kojima plaćaju ogromne poreze, ali za taj novac dobivaju gotovo besprijekorne javne usluge. Svakako postoje i nerazvijene države u kojima porezi uopće ne postoje ili su jako mali jer te države ne funkcioniraju, poput nekih afričkih. Tamošnje su javne usluge dakako mizerne.

Međutim, ne postoji mnogo država u kojima su porezi i javna potrošnja ovako veliki kao u Hrvatskoj, a usluge su ispod bilo kakve civilizirane razine. Tako se mnogi zadnjih dana užasavaju na sliku u kojoj lokalna vatrogasna služba na intervenciju hita u Fići oldtimeru koji s požarišta može ravno u Tehnički muzej zajedno s većinom ostale opreme i vozila kojima raspolažu vatrogasci.

Statistike vrlo jasno govore da Hrvatska, kada je u pitanju udio javne potrošnje na “javni red i sigurnost” u što spada i vatrogastvo, s 2,2% udjela u BDP-u, u samom europskom vrhu, iza Bugara, Rumunja i Slovaka, a neko vrijeme bili smo i na prvome mjestu. (Izvor: Eurostat) Dakle, nije riječ o tome da novca nema, upravo suprotno. Hrvatsko gospodarstvo i građani za red i sigurnost izdvajaju znatno više od europskog prosjeka. Postavlja se pitanje na što se taj novac troši. Iz svega priloženog jasno je da se definitivno ne troši na opremu koja je često presudna.

U slučajevima kada nedostaje opreme, oruđa ili oružja, u ratovima i kriznim situacijama često se koriste ljudski resursi, međutim i tu je država u potpunosti zakazala. Građanima koji su se masovno organizirali nisu pružane čak niti kvalitetne informacije što činiti te je Split, drugi grad u državi od vatrene katastrofe obranjen isključivo radi fanatizma običnih ljudi koji su branili vlastite kuće, kvartove i grad te zahvaljujući informacijama koje su kolale neformalnim kanalima poput društvenih mreža.

Postavlja se pitanje zašto neki građanin splitskog predgrađa plaća tolik porez, a vlastitu kuću prisiljen je braniti sam, zajedno s drugim civilima koje je tamo dovela lokalna navijačka skupina sposobna u pola sata mobilizirati 500 ljudi. U isto vrijeme, vojska, civilna zaštita i DUZS kao da ne postoje. Najžalosnije u cijeloj priči je to što je scenarij gotovo preslikan iz Gunje, mjesta koje je prije tri godine stradalo od poplave.

Kada bismo se pravili da je to iznimka, a ne pravilo, mogli bismo sve to i oprostiti. Svatko griješi, pa i država. Ali kako je reakcija na sve to bila vrlo bahata ispada da svi mi koji za ogroman novac koji izdvajamo za javne usluge očekujemo barem pristojnu uslugu, nemamo pravo niti prigovarati.

Vratimo se onom imaginarnom braku s početka priče. Vrlo je vjerojatno da biste nakon kratkog vremena jedenja graha, gledanja starog televizora i vožnje u prastarom automobilu, prekinuli vezu s osobom koja vas otvoreno pljačka. Problem s državom je da tu vezu ne možete prekinuti. Kako to definirati nego kao robovlasništvo 21. stoljeća?

Jedina razlika je što odavde možete otići, za razliku od plantaža pamuka, što mnogi i čine, a to nas opet gura u nove probleme jer gubimo vitalni dio populacije, a reklo bi se i inteligentniji, jer se radi o ljudima koji ne žele da ih se pravi budalama koje za tanjur lošeg graha plaćaju 300 kuna.