Na primjeru Ožujskog piva u limenci, objašnjeno kako je ono u Njemačkoj u trgovini upola jeftinije nego u Hrvatskoj.

Na društvenim mrežama ovih dana haraju objave u kojima se ističe razlika u cijeni između pojedinih proizvoda u trgovačkim centrima u Njemačkoj i Hrvatskoj. Ističu se hrvatski proizvodi kojima je cijena viša u Hrvatskoj nego vani. Mnogi Hrvati ostali su šokirani i pitaju se kako je to moguće. Smatraju da to nema logike. Ubrzo su počele kružiti teorije zavjere o tome kako trgovci namjerno nabijaju veće marže Hrvatima i tako na nama zarađuju više nego na stanovnicima zapadnih zemalja.

Ali, kao i obično, postoji sasvim logično objašnjenje koje nema veze s trgovačkom pohlepom niti antihrvatskom zavjerom. Odnosno, postoji više logičnih objašnjenja i različitih mogućnosti zašto se ovaj "fenomen" pojavljuje. Usput, on nije jedinstven za Hrvatsku, to je normalna pojava diljem svijeta, ali Hrvatska ima neke vlastite probleme na koje bi ovom prilikom trebalo ukazati.

Konkretno, ukazuje se na cijenu limenke Ožujskog piva od 0,5 l koje je jedan korisnik Facebooka u jednom njemačkom Lidlu našao po cijeni od 0,79 eura ili 5,84 kn. U isto vrijeme, ista limenka Ožujskog u hrvatskim prodavaonicama Konzuma košta 9,49 kn.

Prvo trebamo vidjeti koliki faktor na razliku u cijeni čine državni nameti. U Hrvatskoj PDV iznosi 25 posto, a u Njemačkoj 19 posto. Osim toga, sve države članice Europske unije imaju i posebnu trošarinu na alkoholna pića koja se u svakoj državi obračunava na drugi način i po drugoj stopi. U Hrvatskoj se za svijetlo pivo od 0,5 l dodaje na cijenu trošarina od 0,96 kn, a u Njemačkoj u protuvrijednosti 0,36 kn, što znači da je trošarina na pivo u Njemačkoj skoro trostruko niža nego u Hrvatskoj.

Kada od tih maloprodajnih cijena odbijemo PDV i trošarinu na alkoholna pića, onda dobijemo 6,63 kune u Hrvatskoj, a 4,62 kune u Njemačkoj. Razlika i dalje postoji, ali više nije 50% niža cijena u Njemačkoj, već je smanjena na 30 posto. Dakle, dosta značajan udio u razlici cijene čini državna porezna represija koja je u Hrvatskoj očito veća nego u Njemačkoj.

Ali kako objasniti razliku od 2 kune koja ostaje i nakon što odbijemo porez i trošarinu? Vrlo jednostavno, moramo promijeniti način razmišljanja iz marksističkog u tržišno. Cijene proizvoda i usluga, usprkos širokom uvjerenju koje još uvijek vlada u Hrvatskoj, nemaju veze s troškovima proizvodnje i dostave tih proizvoda i usluga. Kupca nije briga koliko je vama trebalo potrošiti truda, vremena i novca da biste proizveli neki proizvod i dostavili ga do trgovine. Njega nije briga ni za što od navedenog. On će doći u trgovinu s namjerom da nešto kupi. Vidjet će 50-ak različitih brandova proizvoda koji želi kupiti i prema vlastitim preferencijama će izabrati brand koji njemu najviše odgovara.

Onaj brand koji je traženiji morat će se ponovno naručiti, što će biti znak da potražnja raste i da mu cijena treba biti veća, a brand koji stvara zalihe morat će se prodati pošto-poto dok mu nije istekao rok trajanja. Jer trgovcu se više isplati prodati robu čak i ispod nabavne cijene nego da ona završi na otpadu jer u tom slučaju gubi daleko više. Tako dolazi do rasprodaja i smiješno niskih cijena.

Dakle, cijene ne određuju troškovi proizvodnje i dostave nego zakon ponude i potražnje, a ključnu ulogu igraju preferencije kupaca koje nisu iste u Hrvatskoj i Njemačkoj. Ožujsko pivo možda više znači hrvatskim konzumentima nego njemačkim pa će u Hrvatskoj ljudi biti spremni za njega više platiti. To sad govorim, naravno, hipotetski, umjesto Ožujskog možete staviti bilo koji brand bilo kojeg proizvoda.

Osim toga, postoji i mogućnost da je proizvođač namjerno spustio cijene za neko tržište što obično rade proizvođači kad žele ući na novo tržište gdje već postoji jaka konkurencija. U tom slučaju ponekad se isplati privremeno spustiti cijenu čak i ispod razine isplativosti samo da bi stvorili bazu budućih vjernih kupaca. Na primjer, možda Zagrebačka pivovara želi doprijeti do njemačkih potrošača i osvojiti dio tog tržišta koje je bogato pivarskom konkurencijom pa spušta cijenu da bi ih namamila da probaju njihov proizvod u nadi da će dio njih postati njihovi vjerni konzumenti i nakon što podignu cijenu.

Ovo je tema u istoj kategoriji kao ono kad su se Hrvati masovno iščuđavali zašto je flaširana voda od pola litre u trgovini skuplja od pola litre mlijeka ili zašto čistačica u Dubrovniku može preko ljeta zaraditi više od mnogih intelektualnih radnika s diplomama i doktoratima. Takva pitanja rezultat su istog mentalnog sklopa koji nam ne dozvoljava da razmišljamo tržišno. Cijena rada nema previše veze s utrošenim vremenom, trudom i znanjem, a cijena proizvoda i usluge nema veze s materijalnim troškovima potrebnim da se oni dostave kupcu. Cijena je subjektivna vrijednost u očima kupca, a kupci se razlikuju, pogotovo oni u različitim zemljama i s različitim navikama. Zato ni cijene istog proizvoda na različitim geografskim položajima ne moraju biti iste.