Na svijet me nisu donijeli Plenković i Kolinda, Tuđman i Ankica, a Bogu hvala, niti Tito i Jovanka Broz. Nisam bio neki državni projekt genetskog inženjeringa i (barem se nadam), u vratu nemam ugrađen mikročip kojim prate moje kretanje i preko hipotalamusa upravljaju mojim emocijama.

Moju dežmekastu, dlakavu tjelesinu i brbljavu gubicu na svijet, i to baš u ovu nesretnu socijalističku vukojebinu, donijeli su gospođa majka i gospodin otac te, ako bi itko polagao pravo na moj život, to bi bili oni. Država me nije rodila i nema apsolutno nikakvo pravo na moj život.

To nužno zlo - država, u početku se činila kao dobra ideja. Naime, suverenitet nekog dijela teritorija ipak je valjalo braniti od uljeza, a trebalo je i osigurati imovinu i živote građana te provođenje zakona. Na kraju, nakon nekoliko stoljeća eksperimentiranja, etatističkih promašaja i katastrofa te bavljenja pizdarijama, država čini baš sve osim toga.

Gotovo sa stopostotnom sigurnošću mogu tvrditi da bi se ljudi iz vremena kada država nije bila nedodirljivo božanstvo, jako čudili da im je netko rekao da će se jednoga dana ona baviti snagom nečijeg usisavača, brojanjem kalorija na slatkišima, stavljanjem slika hodajućih leševa na cigarete i uvođenjem seksualnog odgoja dvanaestgodišnjacima, a bit će potpuno nesposobna zaštititi živote vlastitih građana koje će na ulicama gaziti kamionima, klati noževima i upucavati kao glinene golubove.

Jesmo li mi zombiji – krave muzare koji financiramo tog birokratskog monstruma koji ne samo da nas iz dana u dan tlači, nego nam i brani da se sami branimo vatrenim oružjem? Naime, ako gledamo eone ukupne ljudske povijesti, još nedavno je bilo normalno da osoba nosi oružje za samoobranu. U nekom trenutku, kako u kojoj državi, to pravo, osnovno ljudsko pravo na samoobranu, transferirano je na državu. Građani su ga se dobrovoljno odrekli. Vrijeme je da se ta odluka preispita i u Europi, potpuno ili djelomično poništi.

Ovo ne pišem kao zaljubljenik u oružje. Vrlo vjerojatno ne bih bio vlasnik pištolja niti da ga mogu kupiti na obližnjem kiosku. U vojsci sam bio duže od Plenkovića, ali kraće od svih drugih, otpušten sam zbog bolesti. Jednako tako ne volim nikakve droge osim alkohola, pa se zalažem da se legaliziraju, makar one lake. Ako pažljivije promatrate, tema nije oružje, tema je država kao nesposobni parazit koji ljude radi svoje tvrdoglavosti i nesposobnosti, osuđuje na smrt. Brojka poginulih u terorističkim napadima raste iz dana u dan, vrlo je blizu 700, što je gotovo ratna cifra.

Ključni argument protiv legalizacije ili barem liberalizacije je to da bi se civili poubijali međusobno. Dirljiva je naivnost ljudi koji vjeruju državi do te mjere da misle da policajci i sigurnjaci onog trenutka kada potpišu biti državni utjerivači straha, postaju nekakvi superheroji što šakama lome zidove i gradom lete iz očiju ispucavajući munje, a prosječni građanin je nespretni debil, nesposoban obraniti sebe i svoju obitelj. Taj argument je strahovito glup. Naime, ako ljudi moraju voziti 30 sati kako bi dobili vozačku dozvolu, nitko ne kaže da se dobivanje dozvole za nošenje oružja ne bi moglo uvjetovati provođenjem isto toliko ili više sati na streljani. Ali, gle čuda, to nitko ne predlaže niti poluozbiljno.

Ne znam za vas, ali kada bih mogao birati da je u terorističkom napadu kraj mene naoružani civil – kirurg, odvjetnik ili veterinar koji je prošao privatnu obuku, primjerice izraelske Krav Mage ili prosječni ulični policajac, uvijek bih odabrao ovog prvog.

Također, priče kako bi se u slučaju liberalizacije zakona o nošenju oružja događale nesreće, neki debeli Nijemac bi se ustrijelio u nogu na sramotu svojih pruskih predaka, a Šveđanka bi počinila samoubojstvo jer ju je ostavila cura i još je ostala bez Xanaxa, identične su svim pričama koje ljudima prodaju etatističke babaroge. Ne vjerujte Michaelu Mooreu koji je jedan neprikosnoveni klaun niti onima što tvrde da bi u slučaju legalizacije i liberalizacije nošenja oružja Bruxelles postao Baltimore, Berlinom bi harale europske verzije Bloodsa i Cripsa, a Chicago bi se naspram Pariza doimao kao uspavana banatska varošica...

Oružje je legalno u čitavoj Americi, građane štiti ustavni amandman genijalnih očeva domovine pa opet imamo čitav niz američkih mjesta, gradova i država u kojima nema nikakvog oružanog nasilja. Europa je, naravno, mnogo sličnija tim dijelovima Amerike. Jednako kao što postoje mnoge druge države s liberalnim zakonima o oružju u kojima nema gotovo nikakvog nasilja.

Isto, u dlaku isto, argumentirali su protivnici liberalizacije avioprijevoza, ti novi, manji avioprevoznici navodno su trebali biti nesigurni, a nebo su trebali parati prizori padajućih buktinja. Ne znam za vas, ali vozivši se Ryanairom ili Easyjetom osjećao sam se savršeno sigurno. Nemojte zaboraviti niti da su velike pivovare jednako tako pokušale spriječiti liberalizaciju zakona koji su omogućili da skoro svatko može proizvoditi pivo. Sjetite se toga kada pijete neki vrhunski craft. Ovi su tvrdili da ćete dobiti proljev i otrovati se, naime, zašto bi pivu mogao proizvodit običan čovjek, to mogu samo od države odabrane korporacije...Strašno je to nepovjerenje u ljude i želja za monopolizacijom moći.

Na kraju, i taksisti tvrde da je ući u vozilo Ubera koji vozi neki amater, 18-godišnji klinac, prava pogibija. I donekle su u pravu, vjerujem da prosječni zagrebački taksist ima mnogo više iskustva od tog klinca. I što ćemo sad? Imati 100 taksista koji voze bolje od pokojnog Ayrtona Senne i astronomske cijene ili ćemo ostvariti pravo da neometani od države mijenjamo lokacije ili u slučaju vozača, da živimo i pošteno zarađujemo radeći nešto korisno?

Apsolutno sam siguran da su u pravu oni koji govore da je apsolutna sigurnost moguća samo u apsolutno totalitarnoj orvelijanskoj despociji. Država mora dozvoliti građanima da se brane i štite sebe i svoju obitelj. Sve drugo je ruganje našoj osobnoj slobodi.