Istup Ivane Ninčević Lesandrić, saborske zastupnice iz redova Mosta, vjerojatno je najveći događaj za feminizam u Hrvatskoj zadnjih desetak godina. Kad kažem feminizam, mislim na definiciju feminizma iz udžbenika - borba za ravnopravnost spolova - a ne ono što deklarirane feministice i feministi posljednjih godina predstavljaju.

Ivana NL je javno ispričala vlastito bolno iskustvo koje je imala prilikom spontanog pobačaja u KBC-u Split i kojim je šokirala sabornicu. Iz splitske bolnice demantiraju njene optužbe i neću sad ulaziti u sud tko je u pravu (osobno bih prije povjerovao njoj jer ne vidim razloga zašto bi itko izmišljao takve detalje iz privatnog života), puno je važnije što je jedna javna osoba za zastupničkom govornicom iznijela ono što tisuće žena u Hrvatskoj kriju i boje se javno reći - da ne bi bile ismijane i prozvane za širenje neistina.

Ako pogledate svjedočanstva žena diljem Hrvatske, koja su se počela pojavljivati nakon Ivanine izjave, sigurno ćete i vi doći do zaključka da nešto u sustavu nije u redu prema ženama. Nemoguće je da sve "izmišljaju". Naravno, u prostoriji gdje je ona sama s bolničkim osobljem, koje će u pravilu "čuvati leđa" međusobno, žena uvijek ispadne ta koja "preuveličava bol" i "izmišlja loš tretman". A vjerujem da nema među vama osobe koja nije doživjela loša i neugodna iskustva prilikom poroda ili nema neku blisku osobu s takvim iskustvom. Dakle, na nacionalnoj razini postoji problem tretmana žena prilikom poroda, spontanih i inih pobačaja i sličnih bolničkih zahvata. One nerijetko proživljavaju pakao koji nitko ne bi trebao danas kod takvih zahvata proživljavati.

Zašto se o tome nije toliko pričalo ranije? Usprkos tolikim organizacijama i medijima specijaliziranim za ženska prava, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja se brine o tome kako će Mate Rimac sastaviti oglas za radno mjesto u svojoj firmi i sličnim administrativno-formalnim "seksizmima", svima ispod radara prolazi sustavno maltretiranje žena u bolnicama koje su kasnije osuđene na to da zaborave sve što su proživjele nakon što napuste ustanovu. Ali takva sjećanja ne mogu se izbrisati. One su osuđene da ih čuvaju u sebi, jer ako ih javno ispričaju, boje se osude okoline što "blate ugledne doktore dok izmišljaju i umišljaju stvari", boje se što znaju da će opet trebati uslugu tih istih doktora i znaju da se ne isplati "s rogatima bosti". Osuđene su, dakle, da trpe i šute.

Sve (ne)vladine udruge (stavljam "ne" u zagradu jer ih vlada financira pa su ipak više vladine nego nevladine) i državne organizacije nisu učinile ništa na podizanju svijesti i po pitanju odgovornosti javnih službenika. Da se tako postupa prema pacijenticama u nekoj privatnoj klinici, budite sigurni da nikoga ne bi bio strah izaći u javnost i da bi državne službe (inspekcije, policija, pravosuđe) to riješile dok kažete "keks".

Zašto se naše samozvane feministice nisu nikada sjetile ovakvih, realnih problema, s kojim se mnoge žene u Hrvatskoj suočavaju? Zato što se bave za njih bitnijim pitanjima, kao što je "wage gap", odnosno razlika u primanju između muškarca i žena koja je u Hrvatskoj, usput rečeno, najniža među zemljama EU, a određuje ju stotinu parametara koje one uopće i ne priznaju, kao npr. osobni izbor zanimanja, osobna želja za poslovni rizik i slično. Bave se zatim kvotama u politici i privatnom sektoru koje su u realnom životu još manje bitne za prosječnu ženu niti će ih one potaknuti da zbog toga ulaze u politiku ili osnivaju tvrtke. Dakle, bave se uglavnom glupostima koje nemaju veze sa zdravim razumom.

I onda dođe žena iz stranke koju su mainstream mediji još prije dvije godine proglasili "klerikalnom desnicom" i pokaže im što je feminizam, onaj pravi, iskreni i smislen. Ukaže na realan životni problem koji uistinu je 100 posto uvjetovan spolom. U možda najintimnijim i ponekad najtežim trenutcima života jedne žene, a spontani pobačaj spada u tu kategoriju, one trpe ne samo fizičku bol, već nerijetko i nemar, nebrigu ili čak psihičko iživljavanje onih koji su zaposleni i plaćeni da vode brigu o njima. Pritom, naravno, ne govorim o svim liječnicima i medicinskom osoblju, svaka čast svima koji rade svoj posao savjesno i marljivo, već isključivo o onim akterima priča koje su jučer i danas izašle u medije i o kojima žene, potaknute hrabrošću Ivane NL, sada javno govore. A takvih je tisuće, što znači da to nije neki izdvojeni incident, nego nažalost i puno više od toga.

Tako se mijenjaju stvari, tako se potiču promjene. Drage feministice, nadam se da ste naučile lekciju od "klerikalne desnice".