Demokracija je najbolji postojeći politički sustav, ali ima mnogo nedostataka. Jedan od nedostataka demokracije je taj, kad se zemlja nađe u političkoj krizi, na scenu isplivaju ekstremističke i radikalne opcije. To su one koje pozivaju na radikalne mjere koje za krajnji cilj imaju ukidanje jednakosti i slobode te same liberalne demokracije.

Kako do toga dolazi? Kada poznate političke opcije, koje provedu dulje vremena na vlasti, iznevjere svoje građane neispunjavanjem obećanja ili opetovanim uranjanjem u korupciju, stvaranjem društvene nepravde, građani postaju frustrirani i traže radikalne promjene. U tom trenutku čak nije ni bitno što će te promjene konkretno donijeti i hoće li one zapravo biti promjene nabolje, već samo da se nešto radikalno promijeni. Tada na scenu nastupaju desni i lijevi populisti, to je njihov trenutak. Ukazujući na nepravdu koju su stranke establišmenta prouzrokovale, radikali privlače širu masu koja u većoj mjeri i ne razmišlja o tome što će biti kasnije.

U Hrvatskoj smo došli do tog trenutka kada radikali s lijeva i s desna imaju ozbiljne šanse ne samo ući u parlament, već i doći u situaciju da odlučuju o novoj vladi, postavljaju svoje uvjete i sudjeluju u vlasti. Nerijetko je riječ o ideološkim fanaticima čije želje i ideje mogu itekako biti štetne za širu populaciju ili neke njene dijelove. Smatram da je dužnost svakog politički svjesnog građanina upozoriti na tu opasnost.

U prvom redu, tu je radikalna lijeva opcija koju čine stranke Možemo, Radnička fronta i ORaH. Možda ne svi, ali neki od istaknutih političara u toj koaliciji već su se mnogo puta dokazali kao ideološki radikali koji neće prezati od radikalnih mjera da bi postigli svoje ideološke ciljeve. Neki među njima sanjaju o socijalističkoj revoluciji i otimačini tuđe privatne imovine, drugi su iznimno nostalgični prema bivšem totalitarnom sustavu i represiji. Prisjetimo se samo nedavnog prijedloga o nacionalizaciji privatne štednje.

Iza samog poziva za nacionalizaciju "viška" štednje (tako oni nazivaju ono što ljudi uštede preko onoga koliko su im oni propisali da smiju) krije se nešto puno gore od želje za ekonomskom jednakošću. To je želja za otimanjem tuđe imovine. To je želja za pljačkom. Tako razmišljaju oni koji ne žele u životu pošteno raditi za život i živjeti od poštenog rada nego oni koji samo gledaju kako će oteti od drugoga. Tako razmišljaju razbojnici.

Tko je mjerodavan da odredi koliko vi smijete uštedjeti tijekom života? Tko je mjerodavan da kaže koliko vama novca treba? Onaj tko tuđu životnu ušteđevinu naziva "višak" sigurno nema dobre namjere.

Iza takvih zahtjeva koji izgledaju na prvu kao umiveni demokratski socijalizam zapravo stoji nešto puno gore - razbojništvo. Sada traže nacionalizaciju štednje samo za "bogate", a sutra će ti "bogati" biti svatko s natprosječnom plaćom. Ne mogu razumjeti kako u Zagrebu, gdje ljudi uglavnom primaju natprosječnu plaću u odnosu na ostatak zemlje, takva opcija koja ne skriva nagon za otimačinom uopće može postati toliko popularna. Jesu li ljudi izgubili razum ili su postali mazohisti? Jesu li svjesni da ti političari žele kad-tad doći i do njihove imovine?

Ekipa iz Možemo je jako glasna kad je riječ o javnoj stanogradnji. Njima nije dovoljno ono što HDZ i Bandić već rade s javnim stanovima, htjeli bi da toga bude još. To znači, još više korupcije i lopovluka. Ne možete biti protiv korupcije i u isto vrijeme tražiti više javne stanogradnje, to ne ide skupa. Kada političari odlučuju o tome tko ima pravo na stan po svojim kriterijima, stanovi će uvijek završiti u rukama podobnih i bit će puno nepravde. Osim toga, stanovima i kućama u blizini javne stanogradnje automatski opada vrijednost, što znači da bi se na taj način osiromašila imovima mnogih građana RH. Većina Hrvata ima najvrjedniju imovinu u nekretninama, takva politika je politika osiromašavanja hrvatskog stanovništva.

S druge strane, imamo i ekstremnu desnicu koja je jača no ikada. HDZ je već prilično konzervativna stranka jer većina njihovih članova i glasača zastupa tvrde konzervativne stavove. Koliko god vrh HDZ-a bio pokvaren i korumpiran, Andrej Plenković zadržava kurs te stranke na umjerenom europskom putu. Ekipa iza Škorinog projekta ima sasvim suprotne namjere. Pogledajte kampanju na što se usredotočava. Oni bi ukinuli sva prava manjinama, zabranili bi pobačaj, a kako bi se društvo odnosilo prema osobama homoseksualne orijentacije u državi kojom vladaju takvi ekstremisti - strah me i pomisliti.

Potpuno razumijem svakog desničara koji je razočaran u HDZ, ali ako mislite da će oni koji su desnije od HDZ-a biti pošteniji i pravedniji, gadno se varate. Oni mogu biti samo još gori - u svakom pogledu.

Političari koji svoje glavne adute bace na pobačaj i Srbe u 21. stoljeću nemaju što ponuditi osim zatvaranja Hrvatske i daljnjeg osiromašavanja. Zato se čuvajte ekstremista, bez obzira s koje strane dolazili. HDZ i SDP su dokazano loše i štetne stranke, ali lijevi i desni ekstremisti su još gori.

Građani bi trebali stoga potražiti alternativu na centru, u koaliciji Pametnog, Fokusa i STRIP-a. Možemo im naći hrpu zamjerki, ali to u ovom trenutku ne bi imalo smisla kad vidimo da su sve ostale opcije puno gore. Za Hrvatsku će biti posebno pogubno ako lijevi i/ili desni ekstremisti dobiju političku moć, a ta se mogućnost sada čini sve realnija, po prvi put u povijesti moderne hrvatske države.