Partija je svuda oko nas. Sasvim jasno, političari dolaze iz Partije. Oni su ministri, župani i gradonačelnici. I više od toga, iz Partije dolaze i njihovi zamjenici i pomoćnici. Tek poneki među njima nisu iz Partije. Najčešće su to oni najstručniji koji su ponekad potrebni ili pak neki za koje ovi iz Partije ni ne pomišljaju da nisu „njihovi“ jer su pravovjerniji od svih drugih. U državi, osim onih koji imaju status dužnosnika, s Partijom su povezani i niži činovnici. Čak su i čistačice, vratari, vozači i kuharice kave povezani s Partijom. Iako u svojem poslu nigdje ne moraju primjenjivati politike vlade, za Partiju je važno da su „naši“.

Gotovo svi političari trebaju pomoćnike i savjetnike. Vrlo je važno da su pomoćnici i savjetnici povezani s Partijom. Neki od njih ne moraju ni pomagati ni savjetovati, a istini za volju to političarima vrlo rijetko treba.

Partija je organizacija koja je otvorena svima i koja za razliku od niza drugih institucija, ne pita za obrazovanje i stručnost. Dok se negdje drugdje čovjek mora godinama mučiti da ostvari nešto i dođe do pristojne plaće, kroz Partiju se može egzistencijalno osigurati relativno brzo ako je „naš“. Time Partija pokazuje svoju širokogrudnost. Dok pokvareni privatni sektor od zaposlenika traže da nešto znaju i da nešto rade, Partija ima razumijevanja za malog čovjeka i njegove probleme pa ga ne gnjavi puno. Time dokazuje svoju humanost.

Rašireno mišljenje u Partiji, koje mase vjerno slijede, je kako je najbolje vlasništvo ono državno, a najbolji posao onaj „državni“. I to Partija vjerno poštuje. Da bi veliki gospodarski subjekti bili zaista „naši“, Partija se brine tako što u njima za vodeće ljude postavlja one koji su odani Partiji. Oni, pak, da bi uspješno gospodarili „našim firmama“ u njima zapošljavaju još ljudi odanih Partiji. Ima i nekih „poduzetnika“ koji nisu zaposleni u „našim firmama„ nego su otvorili vlastite. Međutim, ako su bliski Partiji, ona ih nagrađuje povoljnim poslovima s državom jer ipak treba štititi „naše“.

Ima i onih drznika koji bi radili izvan Partije i to besramno pokušavaju. Partija im maksimalno otežava: od beskrajnih propisa i poreza pa do niza državnih subvencija kojima ih pokušava učiniti ovisnima o sebi. Nije red da netko zarađuje izvan nadzora Partije i to troši kako mu se prohtije, makar donirao kompjutere djeci. Time konkurira Partiji koja jedina treba biti dobrotvor jer jedina poznaje univerzalnu pravednost.

Da građani ne bi bili neinformirani Partija se brine preko nacionalne javne televizije. Naravno, da bi nacionalna televizija bila učinkovita Partija se brine da je vode provjereni kadrovi a oni se pobrinu da televizija slijedi pravovjernu partijsku liniju. Svi građani moraju plaćati prilično visoku naknadu kojom se financira ogromni sustav partijske televizije. Iako je socijalno osjetljiva, Partija se ne brine što je pretplata za televiziju jednaka za sve, bili siromašni ili bogati. Ipak je televizija javni interes, a on je iznad svega.

Partija se brine i o kulturi. Bez obzira što je u nekim dijelovima države sve manje stanovnika, Partija podupire rad mnogih muzeja. U tim muzejima ima nešto stručnih ljudi, ali Partija se trudi da budu „naši“. Isto tako i s kazalištima. Iako većina građana nema interes za kazalište i nema novca za ulaznice, Partija se brine da su na čelu kazališta provjereni partijski kadrovi. Partija ne dozvoljava da kultura funkcionira neovisno o njoj.

Ponekad dođe i do sukoba različitih frakcija u Partiji. Primjerice, jedan gradonačelnik koji pripada frakciji A podupirao je rad jednog kazališnog redatelja koji je svojim predstavama provocirao sljedbenike partijske frakcije B. Nakon toga je frakcija B organizirala prosvjede svojih pristaša ispred kazališta. Sve u svemu, koliko god neki redatelj bio netalentiran ako je u milosti Partije može računati na solidnu potporu svojem radu.

Partija brine i o znanosti. Bez obzira na autonomiju sveučilišta, Partija voli da su rektori „naši“. Partija brine i da novac namijenjen znanosti dođe u prave „naše“ ruke. Partija brine i obrazovanju. Neke škole po zemlji imaju sklonost da ravnateljsku funkciju daju čovjeku iz kolektiva koji brine o razvoju škole. Takvu praksu Partija ne podupire jer ne može škole voditi netko tko nije „naš“. Partija se brine o učeničkim recitacijama i popisima knjiga za obaveznu lektiru.

Partija se brine i o prošlosti, osniva komisije za suočavanje s prošlošću. Neće valjda dozvoliti da povijest pišu profesionalni povjesničari prema nekakvim znanstvenim načelima. Isto tako, neće valjda dozvoliti ljudima da se sjećaju svoje prošlosti na način koji to oni žele. Mora postojati službeno sjećanje jer neće valjda svatko misliti o prošlosti što hoće! Međutim, kako će izgledati službeno partijsko sjećanje veliko je pitanje i glavna točka spora između različitih frakcija Partije.

Partija se brine i o prirodnim bogatstvima za koje je posebno važno da ostanu „naši“. Lijepe naše nacionalne parkove Partija štiti tako što u njihovo vodstvo postavlja „naše“ ljude koji će voditi računa da neki pokvareni privatnici ne bi devastirali prirodno bogatstvo koje smo naslijedili od predaka. Cijena za to je vrlo mala: gosti se nemaju gdje popišati i plaćaju loš sendvič previše, ali najvažnije je da sve ostaje „naše“.

Partija neće ostaviti ljude u podstanarskom statusu kao nižem obliku života i zato ne želi urediti sustav iznajmljivanja stanova. Partija može puno više – ona osigurava različite subvencije kojima pomaže mladim ljudima da dođu do svojeg kredita i svoje nekretnine. Partija neće dozvoliti nemilosrdnom tržištu da stvara nepravde u kojima ljudi zarade novac i kupuju stanove po tržišnoj cijeni.

Partija se brine i o sportu da bi nacija živjela dugo i zdravo. Da ne bi sportski klubovi bili prepušteni nemilosrdnom tržištu, Partija osigurava pomoć jer je to sve ipak „naše gore list“. Partija posebno voli sportske djelatnike koji razumiju interese Partije i svesrdno joj to vraćaju. Kada sportaši postižu uspjehe u svijetu Partija voli podsjetiti da svega toga ne bi bilo da nije Partije.

Partija brine i o nacionalnim manjinama. Da pripadnici nacionalnih manjina ne bi slučajno postali građani koji imaju svoje međusobno različite interese, Partija se trudi da im osigura poseban status. Tako su pripadnici manjina zbrinuti pod okriljem Partije, predvode ih partijske nacionalnomanjinske uzdanice i svaki drugačiji prijedlog je kršenje svih civilizacijskih normi kojih se Partija može prisjetiti.

Partija se brine i o odlaganju smeća, zaštiti okoliša, brizi o starima i nemoćnima, o bolesnoj djeci. Partija se brine i o lovačkim društvima i udrugama ljubitelja ptica. Partija se uvijek iznova vraća i za nju mora biti mjesta u našim životima.

Tako Partija ima svoje politike, prijedloge, mjere, propise, uredbe i naloge. Partija neće prepustiti ljude nemilosrdnom tržištu, osobnoj odgovornosti ili slobodnom izboru. To su obične izmišljotine malih interesnih skupina i nekih pokvarenih zapadnih filozofa. Partija će se brinuti za sve i zašto ne bi? I ako mislite da je nema i da živite bez nje, budite sigurni da vas ona negdje čeka.