Milanovićeva vlada je u siječnju 2013. godine priznala sirijsku oporbu kao jedinog legitimnog predstavnika naroda Sirije. Iz Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, na čijem je čelu tada bila ministrica Vesna Pusić, priopćili su:

"Hrvatska smatra da će Koalicija pridonijeti uspostavi temelja za političku tranziciju u Siriji što će dovesti do stvaranja uvjeta za razvoj Sirije kao demokratske države koja će poštovati temeljna ljudska i građanska prava. Hrvatska izražava zabrinutost nastavkom dramatičnog povećanja nasilja u Siriji i teške humanitarne situacije civilnog stanovništva te velikog broja izbjeglih u susjedne države."

Par mjeseci kasnije, sirijska oporba koju je Milanovićeva vlada favorizirala u borbi protiv Assadovog režima, osvojila je ključni grad Raqqu. Do kraja te iste godine Koalicija je pretvorila Raqqu u glavni grad nove države. Ta nova država zvala se ISIL (Islamska država) i cilj joj je bio proširiti se što više i uspostaviti vjerski kalifat na cijelom području Bliskog istoka i šire.

Milanović i Pusić nisu stali samo na priznanju pobunjenika koji su postali ISIL-ovci. Prema otkriću koje je objavio New York Times, Republika Hrvatske je iste godine "omogućila prodaju oružja sirijskim pobunjenicima" zbog čega su se hrvatske oružane snage, koje su bile raspoređene na Golanskoj visoravni u sklopu mirovnih snaga UN-a, morale povući iz misije. NYT je, naime, citirao američke dužnosnike koji su primijetili da je pješačko oružje, preostalo iz rata 1990-ih, počelo stizati s područja bivše Jugoslavije u Siriju te su to povezali s hrvatskim kontigentom na Golanskoj visoravni. Milanović je na optužbe odgovorio povlačenjem hrvatskih vojnika uz izjavu da "samo želi da se vrate živi i zdravi".

Hrvatska je, dakle, za vrijeme Milanovićeve vlade, pomagala uspostavi Islamske države ne samo simbolično - priznanjem, već i oružjem. Ne vjerujem da su to Milanović i Pusić radili s namjerom da pomognu islamistima, vjerojatno su imali dobre namjere da pomognu ljudima koji se žele osloboditi Asadovog režima. Međutim, ova priča nam treba pokazati kako dobre namjere često ne urode dobrim rezultatima. Nije dovoljno imati dobre namjere, ponekad je potrebno imati i znanje, i mudrost, da se povuku pravi diplomatski potezi nakon kojih se nećete crveniti od sramote.

Milanović ovu lekciju očito nije naučio. Sada, u jeku svoje predizborne kampanje pred izbore na kojima će tražiti drugi predsjednički mandat, kritizira Vladu što odbija priznati Palestinu. Tvrdi da "nema razloga da Hrvatska ne prizna Palestinu". Njegov glavni argument je da su to već učinile "i neke druge zemlje bivše Jugoslavije" pa on "ne zna što Hrvatska čeka". Krasan argument! Netko bi ga trebao podsjetiti da je Republika Hrvatska izašla iz Jugoslavije i samim time raskrstila savez i s drugim tadašnjim jugoslavenskim republikama. Zašto bi odluke vodstva Slovenije, BiH ili Srbije trebale imati ikakav utjecaj na Hrvatsku? Hrvatska valjda ima svoje vodstvo, koje su izabrali građani RH, i koje je u stanju donositi samostalno odluke neovisno o drugim državama - bile one na Balkanu ili drugdje.

Svejedno, zanima me nekoliko stvari vezanih za to famozno "priznanje" koje predsjednik Zoran Milanović, ali i neki drugi političari s ljevice, traže od hrvatske vlade. Jer situacija u Izraelu je dosta kompleksna i priznanje Palestine povlači za sobom neka logična pitanja, kao na primjer:

1. Koju palestinsku vlast Hrvatska treba priznati - Fatah ili Hamas?

Kako ćete priznati neku državu ako ne znate tko ju predstavlja? U Palestini postoje dvije glavne političko-vojne frakcije i obje tvrde da su legitimni predstavnici palestinske države. Fatah trenutno upravlja područjem Zapadne obale, a Hamas Pojasom Gaze. Kad bi se izbori održali danas, Hamas bi bez sumnje odnio pobjedu svuda. Kada Milanović kaže da "ne vidi razloga da Hrvatska prizna Palestinu", ne znamo misli li na Fatah ili Hamas.

2. U kojim granicama Hrvatska treba priznati palestinsku državu?

Ovo je jako bitno pitanje jer ne možete priznati neku državu ako ne znate gdje ona počinje i gdje završava. Koje su joj granice? Jesu li to one granice koje Hamas smatra legitimnim granicama Palestine, a to je cijelo područje današnjeg Izraela? Ili možda trenutne granice koje ovise o vojnim (ne)uspjesima izraelske vojske? Ili su to granice iz nekog od brojnih primirja tijekom zadnjih 70 godina, a koja su sva redom upravo Palestinci prekršili? Što bi bilo s Jeruzalemom, koji Izrael smatra svojim glavnim gradom, a naravno da ga prisvajaju i Palestinci?

3. Gdje će biti hrvatsko veleposlanstvo u Palestini?

Koji grad Milanović želi za hrvatsko veleposlanstvo u palestinskoj državi? Nije svejedno hoće li ono biti u Gazi, Jeruzalemu, Jerihu ili negdje drugdje. Tko će iz Hrvatske ići na diplomatske razgovore s palestinskim vlastima i o čemu će razgovarati?

4. Kako predsjednik vidi buduću ekonomsku suradnju između Hrvatske i Palestine?

Koji su to proizvodi koje bi Hrvatska (naravno, osim onog očitog - oružja) mogla izvoziti Palestincima, a koje bi proizvode Palestina izvozila u Hrvatsku? Kako predsjednik vidi buduću robnu razmjenu između dvije međunarodno priznate države?

Poslao sam Predsjedniku pitanja preko njegovog ureda i glasnogovornika još prije dva tjedna. Nisam dobio odgovor. Pretpostavljam da predsjednik ne želi obrazložiti svoje zahtjeve, što je baš šteta. Šteta je i to što nitko iz drugih medija, koji su mu bliski, ne želi postaviti predsjedniku ista pitanja jer su bitna. Morate imati na umu da su 90% novinara njegovi glasači i čine sve da ga promiču, tako da mu baš i neće postavljati nezgodna pitanja koja zanimaju građane.

Možemo, naravno, pretpostaviti da Milanović pod "priznanjem" ne misli na ništa drugo osim najobičnijeg signaliziranja vrlina, uvlačenja dijelu glasača koji su pali na srcedrapajuće ljevičarske romantike o Palestini, potpuno ignorirajući stvarnost. Pitanje je samo koliko će mu to pomoći na izborima jer u Hrvatskoj, za razliku od drugih država članica EU, baš i nema značajne arapske populacije koja bi ga za to mogla nagraditi, a čak ni većina ljevičara ovdje nije posebno zagrijana za takve perverzije.

Vjerujem da bismo svi (ili barem većina) rado vidjeli mirno rješenje ovog dugogodišnjeg konflikta i uspostavu dviju država koje će jedna uz drugu koegzistirati u miru i slobodi. To je, nažalost, trenutno jako teško ostvarivo. Priznanje Palestine, koja nema jedinstvenog predstavnika osim različitih vojno-terorističkih frakcija, ne bi pomoglo. Izrael je učinio već i više nego dovoljno da pomogne Palestincima da stvore normalnu državu, još kad se povukao iz Pojasa Gaze, kad im je dozvolio da se zaposle na području Izraela i zarađuju 10 puta više nego kod kuće - sve su to bili napori da im ekonomski samointeres nadvlada mržnju. Ti su napori propali. Izrael je već triput pristao na prijedlog o dvije države, ali Palestinci i arapske zemlje iz okruženja taj su prijedlog svaki put odbili. Njima nije cilj vlastita država nego da Izraela nema.

Ne znam zašto su ljevičari na Zapadu i populisti poput Milanovića toliko naivno slijepi da to ne vide, kao što nisu mogli vidjeti ni da će se "demokratska oporba" u Siriji pretvoriti u ekstremističku vojnu silu za uništenje zapadne civilizacije. Možda je jednostavno riječ o nepopravljivim naivcima, ali takvi ne smiju dobiti izvršnu političku moć. Kao što smo vidjeli na primjeru ISIL-a, učinit će problem puno gorim.