Rodna ideologija je nešto o čemu smo još donedavno samo slušali i čitali iz stranih medija, uglavnom američkih i kanadskih. U Hrvatskoj se do rasprave Istanbulskoj konvenciji o tome malo pričalo jer naše zakonodavstvo još uvijek ne poznaje "rod" kao zasebni konstrukt, nego samo spol. Dok je spol svake osobe biološki i genetski uvjetovan rođenjem, rod je individualni konstrukt (osjećaj individue), a rodna ideologija, kao sastavni dio trećeg vala feminizma, nastoji ga pretvoriti u društveni konstrukt koji će biti institucionaliziran i temeljen na zakonu.

Kod nas je ovo pitanje ušlo na velika vrata kad se povela rasprava o ratifikaciji Istanbulskog sporazuma o borbi protiv diskriminacije i nasilja nad ženama. Taj sporazum, naime, zahtijeva od država potpisnica da u zakone, strategije i propise uvedu termin "rod". Ništa spektakularno se neće time dogoditi osim što će se termin "spol" zamijeniti terminom "rod", stoga ne vidim nikakvog razloga zašto su konzervativne udruge i Katolička crkva podigle toliku buku oko toga.

Žestoki konflikti nastaju oko ovog pitanja jer konzervativni i vjerski krugovi se suprotstavljaju ideji da čovjek sam sebi može tijekom života promijeniti rod. S druge strane "progresivni" lijevi aktivisti i političari inzistiraju na tome da se zakonom kažnjava svakoga tko se obrati transrodnoj osobi u pogrešnom rodu. Sve je još kompliciranije jer ne postoje samo dva roda. Osoba se, naime, po njima može identificirati i kao nešto "između". Debate se vode po pitanju koliko točno postoji rodova, neki tvrde da ih je 63.

Ne vidim objektivnog razloga zašto to ne bi bilo moguće. Samoodređenje svake osobe je u suštini liberalna misao. Ako je neki rođeni muškarac uvjeren da želi biti žensko, da se osjeća kao žensko i želi da mu/joj to službeno piše na dokumentima, treba na to imati pravo i to ne šteti apsolutno nikome. Također, ako osjeća da je nešto između, može si i to upisati u dokumente. Osobni dokumenti su ono po čemu se identificiramo u komunikaciji s državom i njenim institucijama. Ne vidim razloga zašto bi ikome drugome smetalo što će pisati za moj rod na mojoj osobnoj iskaznici. Crkva i konzervativci se tome protive čisto iz ideoloških razloga, ali za to nemaju realnih ni pravnih temelja.

Međutim, problem nastaje kad lijevi aktivisti ne staju samo na samoodređenju osobe da bude što želi. Oni zahtijevaju i da druge osobe to poštuju, odnosno da država kažnjava svakoga tko se obrati transrodnoj osobi u pogrešnom rodu, u onom rodu u kojem ona ne želi da joj se ljudi obraćaju. Tu dolazimo do ljudskopravaškog konflikta jer ja NEMAM pravo odrediti vama što ćete o meni misliti niti kako ćete mi se obratiti. Ja mogu misliti da sam ja konj i to je moje pravo, ali nemam pravo zahtijevati od vas da gledate na svijet mojim očima i da u meni vidite konja. Jer kad bih to dobio, to bi značilo kršenje vaših prava. Kanada je uvela zakon po kojem se javni službenici moraju obraćati transrodnim osobama u onom rodu u kojem transrodne osobe žele da im se obraća pa onda profesori imaju ozbiljni problem jer prije razgovora sa studentom/studenticom, prvo moraju pitati kojeg je roda. Prilično je zeznuto kad država tako komplicira komunikaciju među ljudima i ograničava osobne slobode.

Dakle, obje strane pretjeruju isključivo zbog vlastitih ideoloških zabluda. Konzervativci pretjeruju jer žele da se cijela zajednica pokori njihovim zahtjevima i živi na način za koji oni misle da je primjeren, pritom potpuno ignorirajući činjenicu da nismo svi isti i da zaista postoji jedan mali postotak ljudi s urođenim anomalijama ili drukčijim osjećajima (pritom ne mislim ništa negativno, to je čisto tako) i da te osobe također zaslužuju biti to što žele biti i živjeti u istoj zajednici bez omalovažavanja ili sramote. Ljevičari su zaslijepljeni svojom ideologijom koja ih tjera da pokušaju zakonom prisiliti većinu da se prilagodi njihovim "zaštićenim" skupinama. Iako to rade "u ime tolerancije", u stvarnosti ne postižu toleranciju, nego baš suprotno - netoleranciju, bijes i sputavanje osobnih sloboda.

Rješenje bi bilo ono logično, razumno, u klasično liberalnom duhu. A to znači, neka svatko bude što želi, ali neka ne prisiljava druge kako da ga/ju oslovljavaju. Dakle, jednostavno, da jednostavnije ne može biti! Zašto se oko toga vodi cijeli kulturološki rat? Pa zato što bez njega krajnja ljevica i ultrakonzervativci ne bi imali o čemu raspravljati. Vjerujem da bi se većina ljudi složila s mojim prijedlogom, ali problem su ekstremisti s lijeve i desne strane. Oni su politički i društveno jako aktivni i guraju svoje agende bez kompromisa. Oni stvaraju kulturološke ratove, dijele društvo, i čine da se međusobno mrzimo i onda kad za to nema nikakve potrebe.