Sindikati koriste svake izbore za reketarenje vlasti kako bi poboljšali materijalne uvjete svojih štićenika. Pritom najviše nastradaju upravo njihovi štićenici.

Kod prirodnih ciklusa razmjene godišnjih doba postoje u prirodi mnogi događaji koji nagovještavaju dolazak sljedećeg elementa ciklusa. Otapanje snijega i visibabe nagovještavaju dolazak proljeća, odlazak medvjeda na zimski san nagovještava jesen itd. Ciklus traje godinu dana i sastoji se od četiri godišnja doba, svaki sa svojim glasnicima.

Demokracija također djeluje u ciklusima. Kraj i početak ciklusa su izbori. Ali demokratski ciklus je malo složeniji jer postoji nekoliko vrsta izbora na istom području. Ovisno o razini i obuhvatu vlasti koja se dobiva izborima, razlikuju se i razne zakonitosti ciklusa. Lokalni izbori djeluju po različitim principima od nacionalnih. Ali početak i kraj svakog demokratskog ciklusa, izbori, imaju elemente koji ga nagovještavaju, baš kao i godišnja doba u prirodi. Kod lokalnih izbora to je intenzivnije zapošljavanje u javnoj upravi i povezanim javnim kompanijama (komunalna poduzeća i sl.) uz intenziviranje standardnih metoda kupovine političke podrške; od prenamjene državnih zemljišta do banalnih kao poklanjanje svakom nezaposlenom i umirovljeniku 100 kn.

Kod nacionalnih izbora, osim intenziviranja standardnih načina kupovine političke poslužnosti, to su štrajkovi sindikata zaposlenika javnog sektora.

Sindikati znaju da je glavni cilj svake političke opcije osvajanje i zadržavanje vlasti, a to ovisi o rezultatima izbora. Zbog toga netom prije izbora vrše pritisak na vladajuće prijeteći štrajkovima i paralizom elemenata državnih usluga u zamjenu za veće plaće ili poboljšavanje odrednica kolektivnog ugovora. Vrši se javni pritisak prijetnjom obustavljanja obavljanja neke javne usluge u zamjenu za ispunjavanje njihovih zahtjeva. Vladajući, da se ne bi stvorio negativan javni publicitet i odavao dojam financijske i/ili političke nestabilnosti, kupuju šutnju sindikata davanjem većih prava (najčešće plaća). Kupuje se politička poslušnost, bar do sljedećeg početka i kraja ciklusa tj. izbora, kada će se odvijati isti performans. Sindikati prijetnjom obustavljanja javnih usluga, ili njihovim obustavljanjem, zahtijevaju da se ispune njihovi financijski zahtjevi.

Prijetnja u svrhu ostvarivanja financijske koristi. To se inače naziva reketarenje. Osim kada to čine sindikati. Tada je zakonito.

Poanta nije u tome da liječnici, policajci i učitelji ne trebaju veće plaće. Upravo suprotno, ta zanimanja su potplaćena, a radnici odlaze iz države u potrazi za boljim primanjima. Financijski problemi tih djelova javnog sektora ne proizlaze iz visine plaća nego iz strukturalnih problema viška administrativnog osoblja, korupcije i loše organizacije.

Nitko danas ne tvrdi da liječnicima i medicinskim sestrama ne treba podići plaće. U Hrvatskoj postoji manjak tih djelatnosti i svakako teba ponuditi bolji financijski poticaj trenutnim radnicima za ostanak i mladima za školovanje. Činjenica je da prema podacima Eurostata broj liječnnika u Hrvatskoj raste, a ipak je očit njihov nedostatak, paradoks koji se može objasniti lošom organizacijom zdravstvenog sustava.

Problemi tih dijelova javnog sektora se ne mogu svesti na plaće, ne samo jer to nije istina, već i da je istina bila bi pretjerana simplifikacija problema u kompleksnom sustavu. A jednostavna objašnjenja kompliciranih sustava su rijetko kada istinita.

Razlog zbog čega postoji dojam da radnici u zdravstvu, obrazovanju i policiji imaju prevelika primanja je to što jednostavno postoji prevelik broj zaposelnog administrativnog osoblja. Upravo nemedicinsko osoblje u zdravstvenom sustavu stvara neefikasnosti putem standardnih problema koji proizlaze iz birokratiziranosti; financijska neodrživost, sporost, stvaranje i doržavanje administrativnih poslova koji su sami sebi svrha te ne pridonose pa čak i otežavaju efikasno funkcioniranje, opterećenost neadministrativnog osoblja administracijom umjesto temeljnim poslom itd. Zbog toga su troškovi na plaće u zdravstvu veliki, a plaće medicinskih sestara i liječnika relativno male, zbog toga Hrvatska ima više "policajaca" od Jugoslavije, a manjak terenskih policajaca, zbog toga Hrvatska ima više sudaca po glavi stanovnika od svih država EU (osim Slovenije) a neefikasno pravosuđe; zbog tog je broj učitelja sve veći iako ima sve manje učenika i rezultati obrazovnog sustava su sve gori.

Upravo produktivni dijelovi zdravstvenog, sudskog, policijskog i obrazovnog sustava trebaju biti ti koji će zahtijevati da se ti sustavi racionaliziraju, depolitiziraju i debirokratiziraju, jer će se tako poboljšati održivost i stvoriti prostor za ozbiljnije podizanje plaća. Svaki administrativni radnik koji obavlja nepotreban ili kontraproduktivan posao koji samo komplicira i koči sustav smanjuje plaću liječnicima i medicinskim sestrama jer se sve plaće u zdravstvu isplaćuju iz iste blagajne. Isto vrijedi i za pravosuđe, policiju, obrazovanje te sve ostale dijelove javnog sektora.

Sindikati aktivno pokušavaju zaustaviti svaku racionalizaciju koja bi omogućila da esencijalno osoblje (liječnici, med.sestre, terenski policajci, učitelji) ima veće plaće. Zaštitom administrativnih viškova rade protivno interesima temeljnih zeposlenika, protiv samih sustava i posredstvom proračuna protiv svih građana Hrvatske koji ga pune.

Svi sindikalni performansi koji se odvijaju ciklično pred izbore u kojima ucjenjuju trenutnu vlast za više plaće ili druge privilegije bi se mogi izbjeći jednostavnim stvaranjem izračuna koeficijenta godišnjeg rasta plaća u javnom sektoru. U taj izračun bi ulazili opći gospodarski parametri kao rast BDP-a, rast plaća u privatnom sektoru, kretanje indeksa potrošačkih cijena ali i individualni parametri efikasnosti na samom radnom mjestu. Opće gospodarske parametre koji bi signalizirali mogućnost rasta opće razine plaća bi bilo relativno jednostavno utvrditi dok se individualni odnose na nagrađivanje prema rezultatima i određivanje bi bilo nešto kompliciranije. Ali bi se izbjegao ciklični folklor sindikalnog ucjenjivanja pred izbore. Jer trenutno se sve vodi na reketarenje i cjenkanje, bez jasno utvrđenog objašnjavanja zašto je postignuti rast plaća putem pregovara iznosio baš određeni iznos, a ne više ili manje. Ovako se radi o trgovini, gdje sindikati obečavaju političku poslušnost u zamjenu za više plaće.

Uvođenjem koeficijenata bi cijeli sustav postao transparentniji i omogućilo bi se dugoročno planiranje proračuna, a ne da Ministarstvo financija mora pretpostavljati za koliko će se ispregovarati povećanje za novi pregovarački ciklus i ako se sa sindikatima loše ispregovara, onda to narušava proračun pa se ide u rebalans.

Sindikati to sigurno neće prihvatiti jer bi time izgubili moć da ucjenjuju trenutnu vlast štrajkovima i prosvjedima ako se ne ispune njihovi uvijeti. A time bi izgubili članostvo jer bi bilo sasvim transparentno svakome u javnom sektoru koliko povećavanje plaće može očekivati sljedeće godine. Time bi izgubili i svoju političku moć da koće nužne reforme sustava, kao što je bio slučaj s monetizacijom autocesta, outsorcingom čistačica u školama i trenutno s dobi za odlazak u redovnu mirovinu. Cjelokupna moć im ovisi o tome da ne postoji javan, jasan i transparentan sustav određivanja visine plaća.

Neuređenost sustava je u interesu sindikata, stoga oni ne mogu biti inicijatori promjena za njegovo uređenje. No, do trenutka kada će se srušiti prevelika moć sindikata, ako se to ikada dogodi u Hrvatskoj, gledat ćemo periodične cikluse netransparentnog reketarenja države i njenim posredstvom građana koji uplaćuju u proračun. Jer to na kraju svima odgovara; sindikatima jer su pokazali svoju moć i opravdali svoje postojanje, vlasti jer je kupila političku poslušnost državnim novcima i hordama nepotrebnog administrativnog osoblja zaposlenog po stranačkom ključu. Žrtve su građani, uključujući liječnike, medicinske sestre, policajce učitelje i sva ona zanimanja u javnom sektoru koja obavljaju potreban i koristan posao koji jedva obavljaju jer političke i sindikalne struje ne žele provesti stavrnu racionalizaciju te depolitizaciju sustava jer bi time izgubili moć.