Zadnjih nekoliko dana gotovo da nema sata, a da neki portal ili drugi medij ne progovori na temu masonskih loža u Hrvata. Na društvenim mrežama je to tema o kojoj se sigurno najviše piše i raspravlja te je zasjenila događaje poput inauguracije predsjednika Milanovića, kontroverzne izvedbe himne, opasnosti od širenja Koronavirusa, serije svirepih ubojstava, pa sve do unutarstranačke borbe za izbor novog vodstva HDZ-a.

Nakratko bih se osvrnuo na ostavku glavnog državnog odvjetnika, g. Jelenića, iako je to posebna tema o kojoj se dade puno raspravljati.

Netko će reći da, kao pripadnik masonskoj loži, državni odvjetnik ne može neovisno i nepristrano djelovati, dok će drugi reći da takva logika nalaže i potencijalnu pristranost u slučaju da je državni odvjetnik dinamovac ili hajdukovac. Da ne spominjemo neke druge lobije za koje se smatra da im pripadnost toj zajednici omogućuje snažnu međusobnu podršku i privilegiran pristup različitim potrebama i interesima. Tako se priča da su "lovci" međusobno najumreženiji lobi i da si međusobno najviše pomažu. Ili, što da je, na primjer, državni odvjetnik gay? I za ljude ovakove seksualne orijentacije se priča da imaju jak lobi. Bi li i u tom slučaju odvjetnikova neovisnost i nepristranost bila dovedena u pitanje i može li u slučaju da je gej ili lovac obavljati dužnost državnog odvjetnika?

No, ima li u nas što krivlje od PRAVOsuđa? Vjerojatno ova "afera" s članstvom u udruzi građana ne bi bila niti primjećena da naš PRAVOsudni sustav djeluje nepristrano i neovisno. Da u zatvor ne šalje bolesnika sa šačicom lišća marihuane, a kroz prste gleda sinovima moćnika, klasičnim kriminalcima s vrećama opijata, pištoljima i moćnim jurilicama. Da ne kažnjava vlasnika restorana zbog bakšiša u vrijednosti jedne i pol coca–cole, istovremeno dopuštajući pojedincima da "križaljkom" predstečajne nagodbe izbjegnu plaćanje obaveza vrijednosti do nekoliko dječjih vrtića.

Da, naravno da je KRIVOsuđe ključni problem nedostatka povjerenja, kako u institucije ove države, tako i u same čelnike tih istih institucija. Percepciju javnosti u slučaju Jelenić trebalo je potvrditi ostavkom te je državni vrh svojim prijetnjama i doveo do ostavke g. Jelenića. Nažalost, ne radi lošeg rada državnog odvjetništva i evidentnih pogodovanja kojima smo imali svjedočiti, a ono što smo doznali zahvaljujući istraživačkom novinarstvu samo je vrh velike sante leda, nego zbog pripadnosti jednoj neovisnoj udruzi, koja ni u kom pogledu ne ovisi o državi te stoga nije niti pod kontrolom pravih gospodara.

Upravo zato, pravi gospodari života i smrti, dana i noći, upiru prst u nekolicinu neovisnih, slobodnih pojedinaca, koji imaju svoju agendu koja je van dosega njihove kontrole i njihova utjecaja.

I da se vratim na početak ove priče, za očekivati je da u državi u kojoj je duh kolektivizma utkan u spiralu života u svakoj jezgri naše živuće stanice, zajedništvo koje okuplja slobodne pojedince koji pod velom tajne djeluju na različite načine i u široj zajednici, smatraju herezom. Gospodari svega i ničega, samo su trebali uprijeti prstom i potpaliti lomaču u koju će svaki "obićni mali ćovijek" baciti svoju grančicu. Neka lov na vještice zasjeni svaki ćošak na kojem nas čeka nasmješeni državni inkasator, narogušeni inspektor i pretili savjetnik.

Narod će u konačnici opet presuditi.

Sve što nam je malo poznato, automatski je i opasno. Svaki stranac je potencijalni neprijatelj, a ukoliko netko ne želi skinuti zavjesu u svojoj spavaćoj sobi, mora da nešto prikriva i da smjera nešto što nije "dozvoljeno". Svatko se zgraža zavjese, ali bi provirio kroz prozor. U isto vrijeme i odbojno i neodoljivo privlačno. Odbojno zbog sklonosti teorijama zavjere i velikim urotama, ali i zbog nedostižnosti biti članom takve zajednice. Međutim, kada bi netko pozvao tako nekog "isključivog" u ložu, postalo bi mu neodoljivo privlačno pa bi mu imponiralo biti u takvom društvu.

Možemo li tu kolektivnu opsesiju masonerijom pripisati sklonosti velike većine ka ksenofobiji i egalitarizmu, s jedne, te kompleksom manje vrijednosti, s druge strane?

Nismo li država koja, za razliku od drugih civiliziranih zemalja, svake godine ima sve manje i manje pripadnika drugih naroda, vjera, rasa?

Nismo li država u kojoj smo svi isti, ali nismo jednaki – umjesto da je obratno!

Nismo li narod koji je, prema mišljenju većine, u svemu najbolji i najposebniji, najtalentiraniji i najpametniji?

Rekao bih da jesmo. Zato smo i ushićeni, i opsjednuti, i zgroženi tamo nekakvim masonima. I takvi iskompleksirani, ksenofobični, s perverznim apetitom prema uravnilovci, a sa zgražanjem prema meritokratskim načelima, prije ćemo prigrliti starog neprijatelja, nego prihvatiti ruku nepoznatog prijatelja.