Stariji sugrađani žrtve su propagande straha i loše politike. Ne smijemo ih ostaviti na cjedilu

Dvije godine usta korumpiranih državnih službenika i pripadajuće im medijske svite bila su ispunjena brigom o starijima. Odnedavno, sve se stišalo i o penzićima više nema ni riječi, a i mjere su naprasno nestale jer im je empatija naglo dosadila. Širenje straha i panike nije im dojadilo, a kako to utječe na starije više nikog nije briga.

Općenito, psihičko stanje nacije je na dnu, a to možete primijetiti već kad sjednete u auto. Vidjet ćete histerične vozače i njihovo divljanje na cestama. Ako uzmemo u obzir da su naše vlade iselile pola milijuna ljudi, lako je zaključiti da ljudi treće dobi žive usamljeno s par bolesti i strahom od odlaska u bolnicu jer je skrb u njima na prilično niskoj razini.

Ovaj tekst pišem ponukan činjenicom da su ti ljudi ostavljeni na cjedilu, a nije da im je život i prije bio bajan jer ih se vazda plašilo i pripremalo na najgore. Inflacije i ratovi njima su poznata stvar, a i oni sami su trbuhom za kruhom bježali iz svojih domova daleko od svojih roditelja. Danas, kad bi trebali uživati u plodovima svojeg rada, iz plastične kutije koju zovemo televizor do njih dopire samo nevolja i strah, a da su vremena bolja ogleda se jedino u tome da sa svojim najmilijima mogu ostvariti video poziv u Njemačku.

Stvarno veseli kad im mlađa osoba pokloni trenutak pa im se u oku pojavi mladenačka iskra jer su nekom bitni. Puno ljudi vidi ih kao stare prdonje nesvjesni da ih i same čekaju te godine.

Meni su starčeki simpa i svako malo me obraduju nekim poklonom ili savjetom. Najbitnije je da ih se posluša, iako možda nisu u pravu jer ih je vrijeme pregazilo. Svakodnevno stanem i proćakulam s penzić ekipom jer često u dosadi listaju reklamni materijal pa su jako dobro informirani o akcijama u pojedinim dućanima.

Izgleda mi da im novac nije toliko bitan koliko snalažljivost i činjenica da su jeftino uboli neki proizvod. Ekonomske prilike u mnogo obitelji potpomognute su donacijama penzionera koji žele vidjeti sreću na licima svojih unuka. Zato koristim priliku i apeliram na sve ljude koji još nisu ispizdili da posvete malo više pažnje našim seniorima jer su oni to zaslužili. Kako stvari stoje, i sami ćemo završiti napušteni od svih jer ova država ne zna za sutra, a kamoli neku dalju budućnost. Gledajmo ih onako kako bismo željeli da naša djeca gledaju nas.