Onima koji su gledali HRT-ovu emisiju Otvoreno na temu mirovina i održivosti mirovinskog sustava sigurno je negdje odzvanjala izreka koja se pripisuje Ivi Andriću (iako ne postoje nikakvi dokazi da je on to rekao ili napisao) o tome kako "dođu vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati". Ako se nisu sjetili te izreke, sigurno im se nešto slično vrtjelo po glavi.

Ta emisija bi se mogla iskoristiti za jedan dobar sociološki diplomski rad o tome kako jedno društvo može toliko nisko past da osoba poput Silvana Hrelje sjedi u Saboru. Naravno, imali smo i gorih slučajeva, ali malo tko je toliko dobro objedinio svu tugu propasti jednog društva u jednoj osobu.

Gospodin Hrelja je na pitanje demografa Stjepana Šterca o tome što će se dogoditi ako 500 tisuća ljudi koji rade i održavaju mirovinski sustav iseli odgovorio: "Pa, ostvarit će mirovinu u Njemačkoj. Tamo ima milijun otvorenih radnih mjesta." Kada ga je g. Šterc priupitao otkud će država nadomjestiti gubitak uplata u mirovinski stup ako radnici odu u inozemstvo, on odgovara: "Pa iz poreznih prihoda, ljudi! Zato služi država. Ovo je socijalna država, nije liberalna država".

I Ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić je oduševio slušateljstvo s legendarnom izjavom: "Ja sam živio u Americi i sustav mirovina je okrutan! Ako ne zaradite, nemate mirovinu!"

Zamislite, u tom nehumanom kapitalizmu ako ne zaradite, nemate mirovinu. Strašno! Zar nije bolje kao g. Hrelj s 45 godina postati saborski zastupnik stranke umirovljenika. Razmislite malo o tome, netko je s 45 godina bio umirovljenik, što su za mnoge najproduktivnije godine života u poslovnom smislu.

Može se slobodno reći da smo gledajući Hrelju gledali osobu koja utjelovljuje puno negativnih pojava u Hrvatskoj. Čovjek je saborski zastupnik umirovljenika s više od 16.000 kn neto plaće i hvali se svojim sramotnim nepoznavanjem ekonomije, vjerom u svemoćnu državu te da se građani mogu oporezivati i do 100%.

Problemi s hrvatskim mirovinskim sustavom su jasni svima osim najvećim ekonomskim analfabetima. Odnos umirovljenika i zaposlenih je manji od 1 umirovljenik na 1,2 zaposlena. To je sasvim neodrživo u sustavu „međugeneracijske solidarnosti“ gdje oni koji rade uplaćuju u mirovinski sustav novce za trenutne umirovljenike. To je bilo dobro rješenje kada su na jednog umirovljenika dolazila 3, 4 i više radnika, ali u sadašnjim uvjetima je sasvim neodrživo, posebno jer je velik dio zaposlenih također neto primatelj iz proračuna tj. rade u javnom sektoru. Ukupno, u hrvatskom sustavu nema više od 16 posto ljudi koji su cijeli životni vijek uplaćivali dužne poreze i doprinose, što je vrlo malo u odnosu na prosjek zemalja Europske unije, gdje se taj isti udio kreće od 40 do 50 posto.

Tvrdnja da ne postoji problem i da će se eventualno buduće padanje omjera radnika i umirovljenika (tj. kada bude 1 umirovljenik na manje od jednog radnika) biti održavano tako da se podigne porezno opterećenje, je plod ili sasvim ekonomski nepismenog ili sasvim zlonamjernog uma.

U Sabor bi trebali biti birani najbolji, najpametniji i najzaslužniji ljudi u nekoj zemlji, pa razmislimo koliko saborskih zastupnika odgovara tome opisu. Hrelja sigurno spada u grupu onih koji po objektivim kriterijima ne zaslužuju biti u Saboru jer su njegove „kvalitete“ sasvim suprotne od najpoželjnijih.

On je stoga odličan primjer negativne selekcije, kako unutarstranačke, tako i opće. Hrvati konstantno biraju za svoje zastupnike one koji im obećaju privilegije, a ne one koji obećaju promjene. Biraju one koji čuvaju status quo a ne one koji žele mijenjati stvari na bolje. Biraju najposlušnije, a ne najsposobnije.

Unutarstranačka demokracija ne postoji i strankama vladaju svojevrsna vladarska vijeća iz sjene koja selektiraju podobne, a ne sposobne.

Meni je žao svih umirovljenika koji imaju male mirovine, ali ako je samo 16 posto njih odradilo puno radni vijek, onda se nemaju pravo pozivati na nekakvu nepravdu.

Ako se itko ima pravo pozivati na nepravdu to su mladu, kojima su stari u naslijeđe ostavili zemlju s toliko puno problema da ni kada bi sada krenuli sve to rješavati, pitanje je bi li mogli zaustaviti demografsko i ekonomsko odumiranje. G. Hrelja je možda prenaglašeni primjer, ali ipak predstavlja prosječnog hrvatskog umirovljenika po svim stavovima. Na kraju krajeva, oni su ga i izabrali u Sabor.

Ma koliko to bezobrazno zvučalo, moram reći mladima da nisu dužni iskazivati poštovanje prema starijima. Poštovanje se zaslužuje, a mnogi ga nisu zaslužili.