U globalu, ljude ekonomski možemo podijeliti na tri skupine: poduzetnički mindset, radnički i uhljebničko-parazitski mindset. Kojoj od te tri skupine pripadate? Postoji način da saznate.
Čujete na vijestima da se neko poduzeće gasi. Uvjereni ste da ono ima dobar potencijal za uspjeh. Ako krenete razmišljati kako biste mogli uložiti u njega, kako biste ga mogli podići iz pepela i koliko biste na tome mogli profitirati - imate poduzetnički mindset. Vi ste vrlo odgovorna osoba koja voli samostalnost, neovisnost i planiranje budućnosti. Vi stvarate, gradite i činite svijet boljim.
Ako pomislite "Šteta što nisam dovoljno financijski potkovan i što nemam poduzetničke vještine, jer onaj tko to kupi mogao bi se obogatiti" - vi ste radnik. Nije to ništa loše, samo niste skloni riziku i nemate dovoljno samopouzdanja.
Ako vam, pak, prvo na pamet padne "Država to treba nacionalizirati" - imate uhljebničko-parazitski mentalitet. Navikli ste živjeti na tuđi račun. Odbacujete osobnu odgovornost i za sve svoje nedaće i probleme tražite krivca u drugima. Svoje vrline prema svijetu pokazujete zahtjevima prema državi. Ionako vjerojatno niste neto porezni uplatitelj nego potrošač pa vas to ništa ne košta.
Mostovci su se ovih dana na najbolji mogući način javno prokazali kao promotori uhljebničko-parazitskog mentaliteta. Čim su čuli da se prodaje tvrtka Gredelj i da će lako moguće ugasiti proizvodnju, njihov čelnik Nikola Grmoja je izašao u javnost s vapajem za nacionalizaciju.
Grmoja je istaknuo da se "Hrvatska našla pred gubitkom nacionalne kontrole nad strateškom infrastrukturom". Kakvu je to kontrolu Hrvatska imala kad je tvrtka ionako u stranom vlasništvu? I što uopće država ima s kontrolom nad privatnim biznisima?
Grmoji su, dakako, puna usta riječi "strateško" jer to se koristi kad se pokušava novac poreznih obveznika preusmjeriti u nešto što je nekome bitno. Onda to postaje "strateško". Koje je poduzeće strateško a koje nije, to ovisi o tome koliko su novinari i političari, koji u pravilu nisu nikad ulagali ništa svoje, pa niti zarađivali na tržištu, procijene da je "strateško".
U slučaju Gredelja spominju se vlakovi - koje je firma proizvodila još davno, a sad se spominje i proizvodnja oružja. Krešimir Rotim, profesor povijesti iz Rijeke koji se nedavno proslavio pokušavajući opravdati ustaški režim u NDH, smatra da država treba kupiti ovu tvrtku da bi zadržala proizvodnju jer ima potencijal "proizvodnje oružja", koja je u današnjem svijetu sve potrebnija.
Prvo se postavlja jedno logično pitanje: ako ti ljudi stvarno vjeruju u njen potencijal, zašto ne ulože svoj novac u nju? Ako su u pravu, to će im se višestruko isplatiti. To njima, naravno, ne pada na pamet - prvo zato što su tipični primjerci uhljebničko-parazitskog mentaliteta koji ne poznaje osobnu odgovornost i važnost privatnog ulaganja i drugo zato što ni sami ne vjeruju u to što pokušavaju uvjeriti javnost.
Uvijek je lakše kladiti se u nešto tuđim novcem. Ništa vas ne košta. Ako niste u pravu, ispaštat će drugi. To je točno ono što mostovci predlažu; država bi ulagala novac poreznih obveznika u propalo poduzeće koje privatnici očito ne žele, a to bi moglo trajati jako dugo. Na primjeru Uljanika i Galeba možemo vidjeti da takve vreće bez dna traju desetljećima.
Rotim u svome videu i sam priznaje kako su Hrvatske željeznice "loše" i "spore", ali onda predlaže da država preuzme još jednu firmu. Je li država ikada uspješno podigla neko propalo poduzeće iz pepela? Ne, ali socijalisti će potpuno ignorirati sve dokaze. Oni znaju da državi to nikad nije uspjelo, i sami svakodnevno priznaju neuspjehe brojnih državnih industrijskih i uslužnih projekata (poput HŽ-a), ali i dalje vjeruju da će baš ovaj biti dobar i uspješan. "Ovaj put će funkcionirati!".
Karl Marx bi bio ponosan. U
"Komunističkom manifestu" (Marx i Engels, 1848) navode nacionalizaciju industrije kao jedan od temeljnih ciljeva komunizma. S druge strane, i u NDH je prevladavala ideologija
socijalizma (doduše onog nacionalističkog, ali u svim bitnim pitanjima marksisti i nacionalsocijalisti će se brzo i lako složiti). Imaju zajedničkog neprijatelja - klasični liberalizam, odnosno slobodu. Rotim sada u svojim objavama više i ne skriva svoju mržnju prema slobodnom tržištu (koji redovito navodi u navodnicima). Znate što je suprotnost slobodnom tržištu? Državna kontrola.
Ili ste za slobodnog čovjeka ili za državnu kontrolu - nema treće. Ljudi koji ne mogu skriti svoj prezir prema tržišnoj ekonomiji, zapravo imaju problem s ljudskom slobodom. Polažu svoju vjeru u državu, u ovom slučaju u Andreja Plenkovića i HDZ, s nadom da će oni biti učinkoviti u suzbijanju slobode i uspostavi režima koji bi se borio protiv privatnog poduzetništva, širio državno gospodarstvo i u konačnici postigao ciljeve iz Komunističkog manifesta.
"Sve se uvijek svodi na jedno pitanje - tržište ili država", napisao je Ludwig von Mises. Odgovor na to pitanje mogao bi biti dobar ispit o tome kojem mentalitetu pripadate - poduzetničkom, radničkom ili uhljebarsko-parazitskom.
Imamo baš ironičnu situaciju da su na vlasti najveći promotori uhljebničko-parazitskog mentaliteta, a oporba, pa čak i ona desna, tomu ne proturječi, već naprotiv - traži još više toga. Hrvatski narod na kraju dana ima izbor između različitih brendova socijalizma. Oni se mogu razlikovati bojom, mirisom i okusom, ali su svi u suštini isti i mogu imati samo jedan rezultat.
