Ovo jednostavno pitanje ruši standardnu političku podjelu na desno i lijevo jer se na kraju oba dijela tog spektra nalaze društvene ideologije koje oduzimaju pojedincu pravo vlasništva nad njegovim tijelom. Stoga je u kontekstu uvodnog pitanja primjerenije razmatrati podjelu prema tome koliko pojedinac vlada vlastitim tijelom i svojom slobodnom voljom. U takvoj podjeli bi i radikalno lijeve (npr. komunizam) i radikalno desne političke ideologije (npr. nacizam) bile na istom dijelu spektra, onom koji stavlja tijelo i misli pojedinca pod vlast države.

Naravno, idealno stanje, kao ni idealno društvo ne postoje nigdje, osim možda u teorijskim razmatranjima filozofa. Idealni scenarij svakog društva podrazumijeva prihvaćanje tog društva od strane svih, što zbog izrazite heterogenosti ljudi nije moguće. Ideja jednog čovjeka o tome što je pravedno, nepravedno, dobro, loše, moralno, nemoralno i sl. često je u suprotnosti s idejama koje o tome imaju neki drugi pojedinci u tom društvu. Zbog toga svaka društvena ideologija ili uređenje koje u manjoj ili većoj mjeri nastoji provesti društveni inženjering u svojoj suštini ima „preodgoj“, „usađivanje pravih vrijednosti“, „ispravan put“, „ispravno razmišljanje“ i slično.

Društvo koje se najviše udaljava od pojma društvenog inženjeringa je upravo liberalno kapitalističko društvo nastalo u zapadnim demokracijama. Premda ni ono nije savršeno te je kroz povijest često zanemarivalo svoje temeljne postulate o društvenoj i ekonomskoj slobodi pojedinca, ipak ima najbolje mehanizme za zaštitu svih heterogenih ljudskih potreba, osjećaja, stavova, misli i radnji. Koliko god ljudi bili heterogeni kao zasebne individue, spajaju ih neki homogeni stavovi nastali kroz povijesni razvoj čovječanstva. Neki od tih stavova su univerzalni, dok su neki regionalnog, lokalnog ili vjerskog nasljeđa. Upravo ti homogeni, univerzalni „zakoni“ ono su što povezuje liberalno društvo, slično kao što univerzalni zakoni ekonomije povezuju kapitalističku ekonomiju. I u jednome i drugome događa se to da odvojeni, nezavisni te često suprotni i sukobljeni (ne u fizičkom smislu) različiti dijelovi međudjelovanjem tih univerzalnih ekonomskih/društvenih zakona funkcioniraju izrazito efikasno i usklađeno, dapače, funkcioniraju efikasnije i usklađenije nego ikada u povijesti.

Liberalno kapitalističko društveno uređenje je najpogodnije za LGBT zajednicu zato jer je u njemu „društveni inženjering“ sveden na minimum te ne postoji toliko velika opasnost da država, religija ili netko drugi pokuša „preodgojiti“ LGBT osobe. Problem koji se stvara u svakom slobodnom sistemu je taj što to gotovo nikada nije sustav koji odgovara apsolutno svima upravo zato jer je svima ili većini dopušteno biti što i kakvi žele biti. Ljudima se prirodno više sviđaju oni koji su im sličniji, a manje oni drugačiji od njih i to je jednostavno evolucijski alat koji se razvio u ljudskim društvima u kakvima je čovječanstvo većinu svoje povijesti živjelo. I unatoč tome, liberalne kapitalističke demokracije jedina su društvena uređenja koja dugoročno mogu biti relativno sigurna za LGBT populaciju, zato što ne postoji opasnost od toga da će promjena „društvenog inženjera“ značiti i promjenu gledanja na LGBT zajednicu.

Ako se vratimo na teoriju potkove koja kaže da su radikalno desne i radikalno lijeve političke opcije iste jer i jedna i druga upotrebom istih ili sličnih metoda žele stvoriti idealno društvo kako ga oni zamišljaju, ne isključujući pri tom upotrebu sile, onda je sasvim jasno da je LGBTIQ populaciji prijetila i prijeti joj netolerancija s obje strane - kao i liberalnom kapitalizmu.

Iako su progoni LGBTIQ zajednice i od strane radikalno desnih političkih ideologija kroz povijest manje-više široko poznati, kao uostalom i krađa suvereniteta nad vlastitim tijelom svim pojedincima, bilo LGBTIQ ili „straight“, takvi progoni i „krađa vlasti nad tijelom“ od strane radikalno lijevih političkih opcija (tj. komunizma i drugih tipova državnog socijalizma) relativno su nepoznati.

Komunistički ideolog Friedrich Engels osuđivao je homoseksualnost, a neki komunisti homoseksualnost su smatrali „jednim od efekata kapitalističkog društva“. U nekim djelovima SSSR-a 1920-ih godina homoseksualnost je bila kazneno djelo, a 1933. ju je Staljin kriminalizirao u cijelom SSSR-u (po članku 121) te se kažnjavala petogodišnjim teškim radom u sibirskim gulazima. Taj zakon je faktički nadživio SSSR i opozvan je tek 1993. godine. Prema nekim istraživanjima, po tom zakonu je osuđivano nekoliko stotina pojedinaca godišnje te je često korišten kao sredstvo diskreditacije. Na primjeru odnosa države prema LGBT populaciji u SSSR-u jasno se može vidjeti opasnost koju je promjena „društvenog inženjera“ donijela sa sobom; to što se u jednom trenutku onaj tko kroji društvenu politiku zalaže za prava LGBT osoba (Lenjin), ne znači da će i onaj tko dolazi iza njega nastaviti provoditi istu takvu politiku (Staljin).

Na Kubi je LGBT zajednica bila proganjana prije revolucije, no revolucija nije popravila njihovo stanje. Stav Castrovog režima prema LGBT populaciji bio je izrazito negativan i takvi su pojedinci smatrani „kontrarevolucionarnim elementima“ te „agentima imperijalizma“. Povezanost ta dva pojma i seksualne orijentacije je neutemeljena, no Fidel Castro je javno govorio da se „devijacija prirode suprostavlja konceptu onoga što bi militantni komunist morao biti“. Kao rezultat takvog svjetonazora, dobar dio LGBT populacije koji nije uspio pobjeći u liberalno-kapitalistički SAD, uhićivan je, zatvaran, mučen i ubijen.

Vođa komunističke Kine, Mao Zedong vjerovao je u kastraciju „seksualno devijantnih“ ljudi, među koje su spadale i LGBT osobe. Iako je stanje LGBT osoba u Kini danas kudikamo bolje nego kroz povijest, Kina je tek 1997. godine dekriminalizira homoseksualne odnose, a tek 2001. je homoseksualnost uklonjena s liste mentalnih bolesti. Taj napredak je posljedičan rezultat velikog otvaranja Kine Zapadu, svjetskom tržištu, kapitalizmu i oslobađanju ekonomije, što je ujedno potaknulo i društvenu liberalizaciju.

Iako u Jugoslaviji nije postojao organiziran proces protiv LGBT osoba, u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj dokumentirano je nekoliko desetaka presuda protiv LGBT osoba i to isključivo zbog drugačije seksualne orijentacije. Neki od citata iz presuda:

" u više navrata, ukupno oko dvadeset puta, kroz nekoliko godina, vršio protuprirodan blud" – sudac je smatrao da optuženikova homoseksualnost zaslužuje osamnaest mjeseci zatvora, a da on predstavlja "društvenu opasnost" i
"kroz duže vremensko razdoblje vršili su protuprirodne spolne odnošaje s čitavim nizom muških osoba, uglavnom mlađih, od 16 do 21 godine i tako počinili kazneno djelo protiv javnog morala".

Homoseksualnost se smatrala buržoaskom i dekadentnom, proizvodom izopačenog kapitalizma, prežitak prošlosti. U socijalističkom društvu mogli su joj biti skloni jedino svećenici, dekadentni intelektualci, građanska klasa, a nikako zdrava i napredna omladina i radništvo. U Jugoslaviji se sudilo za vrlo subjektivno tumačenu “povredu javnog morala”, kao i pozivanjem na prethodni Krivični zakon za Kraljevinu Jugoslaviju koji je predviđao strogi zatvor do pet godina. Savezna skupština je konačno 1951. u novom KZ-u člankom 186. predvidjela da se za “protuprirodni blud između osoba muškog spola učinilac kazni zatvorom do dvije godine”.

Vezano za stavljanje tijela individue u vlasništvo države, treba spomenuti i tzv. "menstrualnu policiju" u socijalističkoj Rumunjskoj pod vlašću Ceausescua, koja se nalazila u istočkom komunističkom bloku. Naime, sve od 1966. godine do Ceausescuovog svrgavanja u revoluciji 1989. djelovala je tzv „menstrualna policija“. Žene ispod 40 godina su svakih 1-3 mjeseca odvođeni sa svog radnog mjesta i medicinski testirane jesu li sposobne zatrudnjeti što ranije, a pregledu bi prisustvovali državni službenici. Ako žena ne bi zatrudnjela duže vremena, bila je podvrgnuta raznim ispitivanjima, a ionako niska plaća bila bi joj umanjena za 15-20%.

Još je puno primjera u kojima su radikalno lijevi politički režimi proganjali LGBT zajednicu, ali i zatirali pravo vlasništva nad tijelom kod cijele populacije, no sve političke ideologije koje državu stavljaju iznad pojedinca i kao vladara njegovog tijela, bilo one radikalno desne klerofašističke ili radikalno lijeve revolucionarno-komunističke, kroz povijest su vršile progon LGBT osobe smatrajući ih društvenom bolešću.