Kao što ste već vjerojatno čuli, Zoran Milanović je danas podnio ostavku na mjesto predsjednika Socijaldemokratske partije Hrvatske. Uslijedilo je to nakon lošeg jučerašnjeg rezultata na parlamentarnim izborima koje je SDP planirao dobiti, ali HDZ je osvojio više mandata i po svemu sudeći će, zajedno s Mostom, kreirati novu vladu.

Jasno, nisam fan HDZ-a i nemam nikakvog razloga likovati nad ovakvim izbornim rezultatom, ali navest ću neke razloge zašto mislim da je dobro što je SDP izgubio na ovim izborima, a time i Milanović podnio ostavku na čelno mjesto u stranci.

1. Milanović je gubitnik

SDP gubi izbore već 5 godina. Jedine izbore koje je Milanović dobio nakon 2011. su oni unutarstranački - dvaput. Prvi put nije imao protukandidata, a ove je godine potukao Zlatka Komadinu nakon čega je uslijedila sječa nepodobnih članova, odnosno kako čujem, oni "nelojalni" Milanoviću su postali nepoželjni u stranci.

Ali sve izbore protiv drugih stranaka, od parlamentarnih, preko predsjedničkih, europarlamentarnih, pa do lokalnih, SDP je gubio od HDZ-a. Bio bi red da se promijeni vodstvo stranke. Ne samo on, već i drugi čelni ljudi koji su vodili stranačku politiku i kampanje. Jer više stvarno nije zanimljivo, kad unaprijed znaš tko će pobijediti.

Njegovi stranački kolege će sad odahnuti.

2. Vanjska politika

Milanović je poznat po svojoj žestokoj naravi i izjavama koje nerijetko nemaju veze sa zdravim razumom. Kad to napraviš kao premijer jedne države u komunikaciji s predstavnicima drugih zemalja, to može biti problem. Primjer smo mogli vidjeti lani, tijekom izbjegličke krize, kad je zahvaljujući svome tvrdom stavu i "čvrstoj ruci" uspio u vrlo kratkom vremenu praktički blokirati sve naše granice sa susjednim zemljama i od svih naših susjeda stvoriti neprijatelje.

Nedavne izjave sa skupa s braniteljima, koje su izašle u javnost, također nam nisu trebale. Nije potrebno podizati međunacionalne tenzije niti širiti ratnohuškačku retoriku, pogotovo što znamo kakav je narod na Balkanu. To je opasno.

Susjedi će odahnuti.

3. Unutarstranačka demokracija

Ova bi godina mogla biti ključna za demokraciju u Hrvatskoj. Dvije najjače stranke još od 1990-ih funkcioniraju po principu Saveza komunista. Nema pojedinačnog mišljenja, nema različitih stavova po različitim pitanjima, svi članovi partije moraju u svojim istupima imati iste stavove inače lete van.

Smjenom Tomislava Karamarka na vrhu HDZ-a i izborom Andreja Plenkovića moglo se naslutiti da će se u HDZ-u dogoditi promjene. Sad je red i da se SDP demokratizira iznutra. Hoće li pad Karamarka i Milanovića značiti i tu demokratsku promjenu unutar najjačih stranaka, ostaje nam da vidimo.

U svakom slučaju, demokracija bi mogla odahnuti.

4. Svjetonazorsko bauljanje

Nakon Milanovića SDP će dobiti priliku da se konačno profilira onako kako veći dio njegovog članstva, vjerujem, želi - a to je u istinski lijevu socijaldemokratsku stranku. Milanović je stvarno znao vrludati, ovisno o prigodi, izjavljivao je da je on libertarijanac, liberalni konzervativac, ma svašta. Busao se u prsa prvo svojim socijaldemokratskim svjetonazorom pa onda hrvatstvom. Hvalio se antifašizmom, isticao da mu je Franjo Tuđman uzor, pa pljuvao srbijansku vlast kad je trebalo skupiti jeftine poene.

Novi vođa SDP-a vjerojatno će biti radikalniji ljevičar i socijalist od Zorana Milanovića, ali bar ćemo znati na čemu smo s njim. Neće buniti ljude, a neuki novinari i profesori s FPZG-a bar neće SDP nazivati liberalnom strankom. Liberali će odahnuti.