Uvijek kad na javnu tapetu dođe ime pjevača Marka Perkovića Thompsona, ponavljaju se iste rasprave u hrvatskoj javnosti. S jedne strane imate hrvatsku elitu u politici, udrugama i medijima, koja postavlja isto pitanje: "Treba li Thompsonu zabraniti nastup na..." i onda, s druge strane, masu desničara na društvenim mrežama koje to jedva dočekaju za signaliziranje svojih domoljubnih vrlina. Sama činjenica da se ova priča ponavlja gotovo svake godine govori sasvim dovoljno o tome u kakvoj je moralnoj kaljuži naše društvo.

Ovaj put bila je riječ o dočeku rukometaša na glavnom zagrebačkom trgu nakon osvajanja srebrne medalje na svjetskom prvenstvu. Zoran Pusić iz Lige antifašista napisao je putem medija otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem je tražio da zanemari volju rukometaša, zbog kojih je doček organiziran, i zabrani nastup Thompsonu. Iako njegovom zahtjevu nije udovoljeno, i on i Plenković su pokazali da Hrvatskom i dalje vlada Partija koja će uvijek imati odlučujuću riječ o tome tko smije, a tko ne smije pjevati. Prilično gnjusno sve skupa.

A zatim se javila Remi. Dugo ju nismo čuli. Ne s novom pjesmom Elementala, to se ne sjećam ni kad je zadnju put bilo, već zbog - Thompsona. Njoj je pak zasmetalo što se Thompsonova pjesma našla u užem izboru za nagradu Porin. Ajde mogu razumjeti što ti se pjesma ne sviđa, što ne voliš lika jer se partizani i ustaše povijesno ne podnose, što si iskoristila svoje pravo na slobodu govora da iskažeš javno nezadovoljstvo - sve je to manje-više normalno. Ali zauzimanje pozicije nekakvog moralnog autoriteta i tobožnje uvrijeđenosti pa bojkotira Porina, kao da će to nekome biti deal breaker pri glasanju - to je stvarno već preko svake mjere dobrog ukusa.

Inače, volim Remi; Elemental mi je uvijek bio najdraža domaća grupa. Thompsona ne mogu slušati, ne odgovara mi ni u kojem pogledu (glazbeno, tematski, nikako). Ali to što se dogodilo s Remi posljednjih 10-ak godina ne mogu objasniti. Elemental je nekoć imao pjesme kakve ljevica ne bi odobrila. Znali su biti dosta kritični prema nekim pojavama poput snobovskog signaliziranja vrlina. Nikad ne bih pomislio da će se baš Remi pretvoriti u maskotu signalizatora ljevičarskih vrlina.

Ima nešto i gore od samog signaliziranja moralne uzvišenosti. To je navika da se ljude, s kojima se politički ne slažemo, isključi iz društva. To je baš ružna i užasna navika. Sada, da taj Thompson nije uspio stvoriti brojnu publiku koja je spremna da ga brani svuda i uvijek, ne bi nikada ni dobio priliku da se ostvari. A čini se da je upravo to ono što Remi i njeni istomišljenici (a, hvala Bogu, takvih je sve manje) žele.

S druge strane vidjeli smo potom salve komentara desničara na društvenim mrežama, kojima je glavna fora (ponovljeno milijun puta u zadnja dva dana) ovo: "Više ljudi je na mom rođendanu nego na koncertu Remi". Oni misle da je to nešto jako smiješno, to je zapravo vrhunac desničarskog smisla za humor. Bogeci ne kuže da su time rekli više o sebi nego o njoj. To su jako iskompleksirani ljudi koji se osjećaju ugodno samo kao dio neke velike mase. Što je masa veća, to se oni osjećaju veće i moćnije. Jer pojedinačno su nula, potpuno bezvrijedni. Takvi ljudi će uvijek težiti biti dio neke većine, u protivnom se osjećaju kao da ih nema. Jadnici.

Da im netko javi kako je jedna srpska pevaljka (sorry, zaboravih joj ime, toliko ju volim) nedavno pjevala u Zagrebu pred većom publikom od njihovog Thompsona, što bi onda bilo? Znači li to, po njihovim vlastitim kriterijima, da je ta srpska pevaljka pozvanija da nešto kaže nego on? Što im uopće taj broj publike na koncertima treba značiti? Kvalitetu?

Nekako ispod radara otprilike u isto vrijeme prošla je vijest kako je poznati popularizator antifašizma i medijski miljenik Hrvoje Klasić pozvan pa zabranjen u Vodicama. Da, dobro ste pročitali. Prvo su ga pozvali tamo na predstavljanje neke knjige o lokalnim partizanima u Drugom svjetskom ratu. Onda, nakon komentara nekih "članova braniteljskih udruga" ga je organizator nazvao i zamolio da ne dolazi.

Što se mene tiče, ovi "branitelji" koji brane svojim neistomišljenicima javne nastupe nisu ništa bolji ni gori od Pusića i Remi. Lako ih mogu zamisliti i da se zamijene za strane - opet bi bili isti. To su dvije strane iste autoritarne i wannabe totalitarne kovanice. Najbolje od svega - ni taj Klasić koji jako voli biti žrtva - ni on se vjerojatno ne bi libio zabraniti Thompsona ili nekog drugog desničara da dobije priliku i moć.

Po pitanju poštivanja ravnopravnosti i temeljnih ljudskih prava, nismo se još pomakli ni milimetra naprijed. Moći ćemo reći da smo napredno i slobodno društvo tek onda kad Bujanec bude u svojoj emisiji osuđivao ekipu koja brani nastup Klasiću, a ljevičari u Jutanjem i Telegramu osuđivali Pusića i Remi. Dok god svaki brani svoje - i onda kad očito rade nešto pogrešno i nerazumno, a napada one tuđe kad rade istu stvar - to je močvara u kojoj svi igraju po dvostrukim kriterijima.