Iako ljekarne prema zakonu obavljaju javnu službu, a ne gospodarsku djelatnost, mnogi lijekovi koji se prodaju bez recepta u Hrvatskoj koštaju višestruko više nego u SAD-u.

Cijene lijekova u surovom kapitalizmu

Paracetamol je lijek koji se često uzima protiv bolova i povišene tjelesne temperature. U Gradskoj ljekarni Zagreb možete kupiti Panadol s 12 obloženih tableta s dozom od 500 mg za 15 kn, odnosno 1,25 kn po tableti. U najvećem američkom trgovačkom lancu Walmart možete kupiti 500 filmom obloženih tableta s dozom od 500 mg za 44,49 kn, odnosno 0,09 kn po tableti tj. skoro 14 puta jeftinije. Navedeni lijekovi sadrže identične doze identičnog lijeka.

Claritine, Rinolan i Belodin sadrže identične doze identičnog lijeka protiv alergijskog rinitisa, a u Zagrebu najjeftiniji po jedinici je Belodin s cijenom od 43,88 kn za pakiranje od 14 tableta, odnosno 3,13 kn po tableti. Za 47,64 kn u Walmartu možete kupiti 60 tableta, što ispada 79 lipa po tableti odnosno skoro četiri puta jeftinije. Andol PRO 75 u pakiranju koje sadrži 30 tableta dođe 21,55 kn u Gradskoj ljekarni Zagreb, odnosno 72 lipe po tableti. Walmart prodaje aspirin vlastite marke u pakiranju od 500 tableta po cijeni od 38 kuna, odnosno 7 lipa po tableti tj. 10 puta jeftinije. Mnogi liječnici propisuju srčanim bolesnicima i starijim pacijentima s povećanim rizikom od srčanog i moždanog udara svakodnevno uzimanje niske doze acetilsalicilne kiseline, popularno zvanog aspirina, u želučanootpornim tabletama. Navedeni lijekovi sadrže vrlo slične doze identičnog lijeka u želučanootpornim tabletama, ali će Hrvat svake godine platiti terapiju 234 kune više nego Amerikanac.

Hrvatski ljekarnički kartel

Ljekarne i njihov kartel, Hrvatska ljekarnička komora, ponašaju se užasno reakcionarno na pokušaje liberalizacije trgovine lijekovima.

Prvu razliku koju možemo uočiti, uz razlike u cijenama, jest da se u SAD-u navedeni lijekovi mogu naručiti preko interneta, dok u Hrvatskoj ne možete ni pronaći cijene lijekova bez da osobno pitate pojedine ljekarne. Hrvatska ljekarnička komora inzistira da se sigurnosni profil može zadovoljiti samo ako lijek pacijentu izda magistar u ljekarni. Ovakav stav otežava i onemogućava pristup lijekovima mnogim nepokretnim i slabopokretnim ljudima.

Drugo čemu se ljekarnici protive je širenje prodaje bezreceptnih lijekova izvan ljekarni. Tako je svojedobno predsjednik Hrvatske ljekarničke komore plašio javnost da "postoje snažni lobiji koji od zdravstvenih vlasti traže proširenje mogućnosti prodaje bezreceptnih lijekova i na druga mjesta, poput benzinskih crpki i slično". Nije li cinično da jedan legalizirani kartel koji kontrolira cijene bezreceptnih lijekova spominje "snažne lobije" nasuprot liberalizaciji tržišta te se protivi prodaji lijeka koji je sastavni dio prve pomoći u slučaju srčanog udara na način da bi bio dostupan na najbližoj benzinskoj crpki?

Javne ustanove s tajnim financijama

Veliki postotak ljekarni u Hrvatskoj posluje kao podružnice javne ustanove (lanac ljekarni). Ljekarničke ustanove mogu biti u javnom vlasništvu, poput spomenute Gradske ljekarne Zagreb, ali mogu biti i u privatnom vlasništvu, poput lanca Farmacia (u vlasništvu Atlantic Grupe) te Ljekarni Prima Pharme (u vlasništvu Medike). Iako su takve ljekarne članice javnih ustanova čiji kartel tvrdi da nisu biznis, one su upisane u sudskim registrima trgovačkih sudova, ali za razliku od svih ostalih subjekata (dakle svake privatne firme) nisu obveznici javne objave financijskih izvještaja.

Ljekarnici kao nekadašnji taksisti

U Hrvatskoj se svake godine na 5 najprodavanijih bezreceptnih lijekova potroši više od 200 milijuna kuna, a 99% njihove prodaje odvija se u ljekarnama.

Postoje ogromne razlike u regulativi između američkih i europskih farmaceutskih tržišta, ali su lijekovi jeftiniji i u mnogim Hrvatskoj susjednim državama. Situaciji ne pomažu ni suludo dugi rokovi naplate drogerija i veledrogerija od HZZO-a i bolnica, koji se kao klasična hrvatska priča rješavaju stihijskim bacanjem par milijardi kuna kroz sanacijske pakete svakih par godina.

Hrvatska ljekarnička komora i ostala strukovna udruženja ljekarnika, kao i HZZO i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, svojim stavovima nevjerojatno podsjećaju na ponašanje lokalnih udruženja taksista prije liberalizacije tog tržišta. Cijene lijekova su kontrolirane, konkurencija je zabranjena uvjetovanjem otvaranja novih ljekarni s obzirom na zračnu udaljenost od drugih, ljekarništvo je definirano kao javna služba dok plaćamo mnoge lijekove skuplje od Amerikanaca, a dostupnost istih je puno teža. Ovakve distorzije tržišta mogu uzrokovati jedino državne regulacije te je vrijeme da se pokuša njihov gordijski čvor presjeći, a zakonom omogućeni kartel ljekarni ukinuti.