Prošla je godina iznjedrila neke čudne i nove metode suzbijanja bolesti, uključujući lockdowne i obavezno nošenja maski među zdravim ljudima. Nije iznenađujuće što je prirodni sljedeći korak u ovom napretku bio razvoj pokreta poznatog kao "ZeroCovid". Njegov je sve veći utjecaj možda predvidljiv s obzirom na to da su nas gotovo godinu dana preplavili stavovi takozvanih stručnjaka koji žele legitimirati svoj miopični svjetonazor da je javno zdravlje određeno isključivo prevencijom covida-19.

Umjesto da umornoj javnosti priznaju da je njihov pristup propao, oni ga još pojačavaju i pokušavaju spasiti svoju reputaciju tvrdeći da problem nije u tome što zaključavanja ne funkcioniraju, već u tome što nisu dovoljno represivna.

Očigledno postoji neka raznolikost mišljenja među mnoštvom ZeroCovidaša glede toga treba li taj pojam tumačiti doslovno, kako tvrde neki od njegovih najstrašnijih i najglasnijih zagovornika, ili jednostavno znači ekstremniju verziju ideologije koja je dominirala društvom širom svijeta proteklih godinu dana: uvjerenje da je suzbijanje koronavirusa posebno važan cilj, zamjena svih ostalih i da se treba nastaviti bez ikakvog ili sa samo minimalnim razmatranjem učinaka.

Čini se da se promoteri ZeroCovida slažu da su potrebne mnogo strože granične kontrole, zaključavanja i obavezno maskiranje nego što to postoji u većini zemalja danas. Sam Bowman, jedan od najistaknutijih ZeroCovidaša, tvrdi, na primjer, da je jedini način rješavanja problema s koronavirusom "zaključavanje, zatvaranje škola, zabrana putovanja, masovno testiranje, traženje kontakata i maske." Isto tako, think-tank bivšeg premijera Ujedinjenog Kraljevstva Tonyja Blaira izjavio je da je jedini način da se izbjegne ponovno zaključavanje svođenje slučajeva virusa na nulu. Kinu, Australiju i Novi Zeland zagovornici ZeroCovida predstavljaju kao uspjeh i dokazuju da trenutna patnja sa sobom nosi obećanje konačne slobode.

Iako se marketinški plasiraju kao teoretski suprotstavljeni zaključavanjima, pristaše ZeroCovida zapravo teže provedbi države u totalitarnom stilu, za koju bismo trebali vjerovati da će postojati samo privremeno. Primjerice, Devi Sridhar, jedno od najaktivnijih lica pokreta u Ujedinjenom Kraljevstvu, tvrdila je da je jedini izlaz iz beskrajne blokade "gruba, stroga blokada" sada, u prvoj fazi. S obzirom na to da treća faza Sridharinog plana uključuje "istočnoazijski i pacifički model eliminacije" koji zabranjuje putovanja u inozemstvo, mogu samo precizno zamisliti kakvu totalitarnu noćnu moru Sridhar predviđa tijekom prve faze.

Oni koji slijede ovu filozofiju ne prepoznaju zapanjujuće očitu istinu da taktike suzbijanja nisu uspjele jer su u suprotnosti s ljudskom prirodom (kao i osnovnom molekularnom biologijom) i povlače za sobom ozbiljna lišavanja ljudskih prava i sloboda. Oni također ne priznaju činjenicu da je kineska komunistička partija (CCP) uspjela eliminirati koronavirus (upitna pretpostavka s obzirom na neprimjeren odnos KPK s istinom), ali je to učinila koristeći taktiku koja prima facie predstavlja kršenje ljudskih prava.

Čak su i Australija i Novi Zeland, koji su se prije 2020. smatrali svjetionicima liberalne demokracije, nedavno bili predmet istraga Human Rights Watcha i Amnesty Internationala. Pristalice ZeroCovida ne bave se stvarnošću da su Kina, Australija i Novi Zeland neprestano morali provoditi politike zaključavanja kao odgovor na nove slučajeve koji su se pojavili čak i nakon proglašenja pobjede nad virusom, te da su posljednje dvije otočne države sposobne izvršiti kontrolu granica na način koji se nikako ne može primijeniti na nacije koje su zemljopisno bliske drugima i u kojima je virus već postao endemski.

"Akcijski summit zajednice Covid", konferencija održana krajem siječnja, a kojoj su vodili i kojoj su prisustvovali mnogi glavni igrači ZeroCovid pokreta - što je potrebno reći preko Zooma - nudi uvid u iskrivljeni svjetonazor koji prožima ideologiju.

Arhitekt ZeroCovida i prvi govornik na Summitu bio je Yaneer Bar-Yam, američki znanstvenik koji se specijalizirao za složene sustave i kvantitativnu analizu pandemija te je osnovao New England Complex Systems Institute (NECSI). Sudionici su dolazili iz različitih sredina: osim liječnika i znanstvenika, prisustvovali su i politički savjetnici i stručnjaci za komunikacije. Mnogi su izlagači imali poslovne interese u farmaciji i dijagnostici, a oni iz Sjedinjenih Država bili su povezani s politikom i kampanjama Demokratske stranke.

Jednu od najnemirljivijih prezentacija održao je Blake Elias, istraživač iz NECSI-a koji radi izravno pod vodstvom Bar-Yama. S obzirom na Eliasov stav, pošteno je pretpostaviti da su njegovi stavovi, artikulirani na Summitu, odražavali stavove njegova organizatora.

Elias, poput brojnih drugih zagovornika "ZeroCovida", vjeruje da je oblikovanje problema "živom naspram ekonomije" netočno (posebno, mnogi protivnici zaključavanja također smatraju da je ovo pogrešna leća kroz koju se može gledati problem, ali iz drugih razloga, naime da su gospodarstvo i životi ljudi neraskidivo isprepleteni i politike zaključavanja ne uzimaju u obzir presudna razmatranja kao što su mentalno zdravlje i građanske slobode).

Procjenjujući svaki život - pomalo proizvoljno i bez obzira na očekivani životni vijek - na 10 milijuna dolara, Elias je u stroj uključio hrpu brojeva i voila! iznio nepobitan dokaz da je brzo zaključavanje jeftinije od neuspjeha. Elias je iskreno izjavio da njegova hermetička jednadžba pokazuje da bi, ako ste protiv eliminacije (ZeroCovid), jedini mogući razlog mogao biti osporavanje jedne od njegovih premisa, pa zato vjerujete u jedno od sljedećeg: trošak infekcija niži je nego što jest; trošak zaključavanja je veći; kapacitet bolnice je veći; stopa uvoza je veća; ili je cjelovito cijepljenje moguće u kraćem vremenskom okviru.

Ni u jednom trenutku nije spomenuo psihologiju, ljudska prava ili građanske slobode. Ako je Elias i najmanje razumio ove koncepte, učinio je to iznimno skrivajući to znanje.

Michelle Lukezic i Eric Nixon, poput Eliasa, održali su prezentaciju sličnu onome što pretpostavljam kako bi bilo gledati izvanzemaljce kako raspravljaju o ljudskoj psihologiji i ponašanju. Vjerojatno par, Lukezić i Nixon osnovali su tvrtku koja se zove MakeGoodTogether i vjeruju da se problem s koronavirusom svodi na nedostatak individualne discipline i odgovornosti. Priznali su da je ekstremno socijalno distanciranje koje su istaknuli kao odgovor na svjetske nevolje u suprotnosti s našom prirodom, ali inzistirali su na tome da se jednostavno moramo više potruditi.

Mogli bismo iskorijeniti koronavirus, svečano su nas uputili, samo da inzistiramo na odbijanju društvenih kontakata i sugerirali da ljudi objavljuju obećanja na društvenim mrežama u tom smislu. Očito su proveli malo vremena razmatrajući nevolje radnika čija im zaposlenost ne dopušta luksuz distanciranja, osim komičnog opisa psihičke nelagode koju su doživjeli kad mu je maska ​​radnika u domu skliznula niz lice. Lukezić je bio vrlo ponosan na Nixona jer je odbio rukovati se s čovjekom po njegovom odlasku. Morao sam provjeriti vezu nekoliko puta kako bih bio siguran da nisam slučajno nabasao na epizodu Saturday Night Live.

Još jedan vrijedan suradnik na summitu ZeroCovid bio je Michael Baker, arhitekt novozelandske strategije koronavirusa. Baker je inzistirao da "praćenje znanosti" nesumnjivo dovodi do ZeroCovid strategije, kao da znanost sama informira politiku. Iznio je nekoliko zapanjujućih priznanja, među kojima i ono da bi suzbijanje također trebalo biti strategija za gripu te da nam je pandemija koronavirusa dala priliku da se resetiramo kako bismo riješili nejednakosti u društvu i prijetnje koje predstavljaju klimatske promjene. Drugim riječima, Baker ne predviđa povratak normalnom životu.

Kao što su pokazali njegovi izlagači na summitu, ZeroCovid je nesretni krajnji rezultat neobjašnjivog uvjerenja previše ljudi da ima smisla posvetiti se jednom problemu, isključujući sve ostale. Nitko na Summitu, niti u bilo kojem drugom kontekstu po tom pitanju, nikada nije iznio uvjerljiv slučaj za podizanje pandemije koronavirusa iznad svih ostalih razmatranja. Postoji razlog za to: sve činjenice i logika upućuju u suprotnom smjeru.

Svakako se može iznijeti argument da virus ili druga prijetnja ima mogućnost da uništi čovječanstvo ili njegov značajni dio, u svim dobnim rasponima, jamči isključivi fokus na tu prijetnju tijekom njenog trajanja. Kao što smo i ja i drugi već napisali, koronavirus jednostavno ne predstavlja takvu opasnost. Sada imamo godinu dana podataka iz kojih možemo nesumnjivo zaključiti da izloženost virusu samo za starije osobe predstavlja značajan rizik, osim onih koje smo navikli u svakodnevnom životu. Ogromna većina zaraženih virusom ne pati uopće ili minimalno i oporavlja se u roku od nekoliko dana ili tjedana. To ne znači da problem treba zanemariti, već da ga treba riješiti koristeći istu metodologiju kojom pristupamo svim pitanjima javnog zdravstva: uzimajući u obzir učinke politika donesenih kao odgovor na njih.

Pristalice ZeroCovida ne razlikuju se kvalitativno od epidemiologa i političara koji su se zalagali i nametali zaključavanja i obavezno maskiranje širom svijeta. Svi oni vjeruju da mogu prisiliti milijarde ljudi da se ponašaju, na neodređeno vrijeme, na načine koji su suprotni našoj prirodi i štetni za našu dobrobit. Ne vide ništa loše u preuzimanju kontrole nad svim aspektima našeg života.

Manijakalno su usredotočeni na teorije i modele i nezainteresirani za ono što djeluje u praksi. Oni nemaju poimanje ljudske slobode ili dostojanstva. Umjesto da prepoznaju da zaključavanje, prisilno odvajanje ljudi i maske nisu učinkoviti u suzbijanju širenja koronavirusa, dok nose ogromne troškove, među kojima je i brisanje liberalne demokracije, najvatreniji pristaše ove ideologije vjeruju da je odgovor u još većem i jačem zaključavanju. To znači uskraćivanje naših prava i sloboda i uskraćivanje naših osnovnih ljudskih potreba, sve dok se koronavirus ne iskorijeni u svijetu. Ako dobiju po svome, to bi moglo biti do kraja svijeta.

Autorica: Jenin Younes, pravnica koja piše za Američki institut za ekonomska istraživanja (AIER)

Izvor: AIER