1. Ako nemaš tržište, nemoj pokretati nikakav biznis.
2. Ako nemaš novac za isplatiti poštene plaće, nemoj pokretati nikakav biznis.
3. Ako ne možeš platiti pošteni uredski prostor, ne pokreći nikakav biznis. Rad u očevoj garaži zove se hobi, a ne posao.
4. Ako nemaš već sigurnih 100-tinjak ugovora, ne pokreći nikakav biznis.

5. Što ćeš s tim? Pa toga već ima na svakom ćošku!
6. Kud baš to? Pa tko se time još bavi? Ovo je Hrvatska i tu ti nitko to neće htjeti kupiti.

Ništa od navedenog ustvari nije valjani razlog za ne pokrenuti neki biznis, to su sve samo izgovori i jako često "dobronamjerni savjeti" okoline kad im obznanite svoju ideju o novom biznisu.

One barijere poduzetništvu koje postavi država, zanemarive su u odnosu na barijere koje si postavljamo sami u svojoj glavi ili nam ih okolina nameće. Zato mislim da je svaki poduzetnik u RH, bez obzira kakav bio, netko tko iskazuje bunt prema okolini i ovakvom društvu, netko bar malo tvrdoglav. Jer ako slušate tuđe savjete, nikada nećete pokrenuti vlastiti posao u ovoj zemlji. Zapravo mislim da nema uspješnog poduzetnika, niti u Hrvatskoj ni izvan nje, čiji je prvi posao ispunjavao sve gore navedene uvjete. Drugim riječima, da slušamo našu okolinu i mentalitet, realnog sektora ne bi ni bilo.

Neuspjeh

Ljudi se strašno boje neuspjeha. Neuspjeh u vlastitom poduzetničkom pothvatu je u Hrvatskoj smatran ogromnom sramotom i odmah će se naći oni s početka priče da kažu: "Rekao sam ti, nemoj, ali ne slušaš!". Neuspjeh je tim veća sramota jer znaš da si bio tvrdoglav i da ih nisi slušao. Budući da ne postoji posao koji 100% jamči uspjeh, odnosno da uvijek postoji određena vjerojatnost neuspjeha, Hrvatima je to dodatna barijera da se pokrenu.

Taj neuspjeh je jako važan, ali puno je važniji drugima nego vama. Jer ako doživite neuspjeh, oni će imati dodatni razlog da se tješe što su odlučili ići linijom manjeg otpora i uhljebiti se u državnoj službi ili pronaći posao kod nekog poslodavca kojeg će onda anonimno pljuvati na društvenim mrežama jer vozi bolji auto od njih, a njima isplaćuje "nepravedno niske" plaće. Dakle, to će im biti potvrda da su pametni, da su ispravno procijenili kako se ovdje pokretati vlastiti posao ne isplati. Izlika da opravdaju vlastitu lijenost.

A taj neuspjeh ne bi trebao biti nikakav bauk! Neuspjeh je dio skoro svake uspješne priče, samo što vam uspješni poduzetnici neće to uvijek otkriti. Neuspjeh je nešto iz čega se može puno naučiti za drugi, bolji pokušaj. Nije sramota nikakva ne uspjeti. Sramota je odustati bez borbe i ne probati ponovno nešto drugo ili ono isto, samo na drugi način.

Država

Zašto ljudi ulaze u poduzetničke vode? Primarno radi osiguranja egzistencije, da mogu raditi za sebe i prema vlastitoj volji. Vjerujem da bi u Hrvatskoj bilo puno više poduzetnika, a samim time i radnih mjesta, kad država ne bi zapošljavala stotine tisuća ljudi među kojima većina nema nikakvu svrhu.

Mnogi od njih jesu sposobni, mnogi bi sigurno imali dobre ideje i možda obogatili naše tržište inovacijama, ali zašto da riskiraju kad im je država, uglavnom zahvaljujući rodbinskoj ili političkoj vezi, omogućila uhljebnički posao bez ikakve svrhe i odgovornosti? Egzistencija im je osigurana, ali njihov potencijal je protraćen.

Što imamo?

Kad sve navedeno stavimo na jednu veliku hrpu, dobijemo državu s iznimno antipoduzetničkom klimom, a u takvoj državi je i teoretski nemoguće da bude velik izbor radnih mjesta, samim time i dobrih uvjeta rada. Drugim riječima, dame i gospodo, dok vlada ovakav mentalitet (to stvarno nema veze s državnim propisima, to su baš mentalne barijere), nema ni većih radničkih plaća. Da, to je direktno povezano i dok radnici ne shvate da im poslodavci nisu neprijatelji, nego baš naprotiv - što je više poslodavaca, bolje će biti i njima - nema kruha ovdje ni za jedne ni za druge.