Nedvojbeno je da je Stepinac negodovao zbog ustaških zločina, pa čak i pomogao nekim Židovima i Srbima, ali to nije ništa što ne bi u istim okolnostima učinila bilo koja imalo čestita osoba.

Nedavna vijest da je papa Franjo zatražio da se pričeka s proglašenjem Alojzija Stepinca svecem pobudila je strasti u Hrvatskoj kao malo koja vijest dosad. Istina, činjenica da se papa oko ovog pitanja konzultirao sa srpskim patrijarhom Irinejem razljutila je mnoge i razumijem njihov gnjev. Ono što ipak ne razumijem je na osnovu čega bi Stepinca trebalo smatrati svecem.

Tu ne mislim ništa loše, nego smatram da bi većina ljudi, da je bila na njegovom mjestu, vjerojatno postupila isto. Stepinac je, nakon početnog oduševljenja uspostavljanjem NDH, kasnije sve do 1945. nekoliko puta javno prosvjedovao protiv nepravednog i surovog tretmana Srba i Židova. Neke je i izbavio od ustaškog režima.

Apeli na humanost, pravdu i pomoć ljudima u životnoj opasnosti su nesumnjivo dobra djela, ali pobogu, zar ne bismo ovo očekivali od svakog čestitog čovjeka koji je u mogućstvu pomoći? Ako je samo ovo potrebno da bi netko postao svetac, svijet oko nas prepun je svetaca.

Ako je, s druge strane, potrebno da netko bude lažno ili politički optužen i osuđen za djela koja nije počinio, kao što je to Stepinac bio, i tu postoji masa ljudi koji spadaju u tu kategoriju. Smatramo ih nepravedno osuđenim, ali ne i svecima. Sama činjenica da mene netko nepravedno tretira zasigurno me ne čini svecem.

Da bih ilustrirao ideju da bi se od svakoga iole čestitog čovjeka očekivalo da ukaže neki minimum suosjećanja i ljudskosti, pokazat ću da sam svjedočio djelima pomoći i suosjećanja čak i u takozvanoj Republici srpskoj Krajini, koja je po mnogočemu bila sinonim za brutalnost, nepravdu i sistematsko zlostavljanje.

Tekst koji vidite ispod napisao sam u sedmom razredu osnovne škole u proljeće 1992. godine. Škola se prije rata zvala OŠ Ivan Rukavina – Siđo - Petrinja, a u to vrijeme 1992. vlastodršci Krajine su je preimenovali u Prvu osnovnu školu. Tekst je objavljen u službenom školskom glasilu "Slap". Dakle, predstavljao je javno isticanje mišljena o stanju društva u kom smo živjeli. U tom tekstu govorim o tome kako je rat užasan i osuđujem činjenicu da su ljudi napustili svoje domove. Znamo da se tu radi o Hrvatima koji su napustili Petrinju pred napadom JNA i Martićeve milicije. Negodujem, protivim se takvom stanju stvari. Smeta mi što su mostovi među ljudima porušeni.



Nigdje u ovom tekstu nisam izrazio radost što je u mom gradu uspostavljena nova vlast i što je meni, kao Srbinu, zajamčena sloboda. Meni je smetalo što su oni kojima ta sloboda nije bila zajamčena napustili svoje domove. Stavite se u položaj moje nastavnice koja je odlučila ovaj tekst, koji nije ni na srpskom, a kamo li u skladu sa službenom državnom mantrom da smo se "oslobodili ustašluka", objaviti u školskom glasilu. Pretpostavljam da je računala da oni koji bi ga smatrali problematičnim ionako ne čitaju.

U svakom slučaju, ovaj apel na humanost, ljudskost nije ništa nadnaravno, nego samo normalna reakcija čovjeka na nasilje i nepravdu. Bilo je takvih reakcija još ne samo u takozvanoj RSK, nego u svakoj sredini suočenoj s nasiljem i nepravdom. Znam ženu koja je sakrila komšiju Hrvata od Martićevaca. Znam čovjeka koji nije dao vojniku takozvane Srpske vojske Krajine da iz snajpera "skine" čovjeka koji je s druge strane Kupe sjekao drva. I ja sam, evo, otvoreno govorio, koliko sam to kao trinaestogodišnjak znao artikulirati, da je Krajina bila bazirana na zločinu etničkog čišćenja.

Zaslužuju li ove normalne ljudske reakcije posebno priznanje? Ako zaslužuju, onda stvarno imamo niske standarde za minimum ljudske čestitosti. Je li minimum čestitosti onda biti potpuno nezainteresiran za nepravdu koja se nanosi drugima i ne pružiti pomoć smrtno ugroženima ako to od nas iziskuje neki napor ili malu žrtvu?

Ono za što se Stepincu odaje posebna počast u stvari i jest ono što bismo od bilo kog iole čestitog čovjeka očekivali. Stepinac je u svojim pismima raznim dužnosnicima NDH negodovao zbog lošeg tretmana Srba i Židova. Neke Srbe i Židove je i izbavio iz životne opasnosti u koju ih je stavio ustaški režim. Ali, ništa manje od toga ne bismo ni očekivali od nekoga s normalnim ljudskim kompasom za pravdu i suosjećanje. Nisu ovo djela sveca nego djela, nadam se, većine nas ako bismo se našli u sličnoj situaciji.