Američki predsjednik Donald Trump uveo je uvozne tarife na željezo i aluminij u visini 25 odnosno 10 posto unatoč tome što Trump nema za njih podršku trgovinskih partnera SAD-a niti iz svoje stranke.

Politička mudrost u intervenciji kako bi se zaštitila industrija koja proizvodi polovinu onoga što je proizvodila 1970-ih nije baš velika, pogotovo ako uzmemo u obzir da ankete pokazuju kako predsjednik ima slabu ili nikakvu potporu za ovu odluku među narodom. Osim toga, i sam pogled u američku povijest dovoljno govori koliko je Trumpova ideja loša. Kad god su njegovi prethodnici donijeli ovakvu odluku, rezultati su bili jako loši za američko gospodarstvo, a ni sami predsjednici nakon toga nisu dobro prošli.

Smoot-Hawley zakon 1930.

Možda najozloglašeniji protekcionistički zakon u američkoj povijesti zove se Smoot-Hawleyeva tarifa, zato što se smatra jednim od glavnih krivaca za Veliku depresiju, ili barem za pojačavanje njenih efekata. Kad je predsjednik Herbert Hoover potpisao zakon, vanjska trgovina SAD-a pala je 66 posto u 5 godina. Ono što bi Trump iz ovog primjera trebao naučiti jest da će se druge zemlje osvetiti - pitanje je samo kojom žestinom.

Trump možda misli da su trgovinski ratovi dobri, ali Smoot-Hawleyev zakon dokazuje da nisu. U trgovinskom ratu 1930-ih najviše su patile središnje države SAD-a. Prema listi koju je napravila Porezna zaklada, zbog Trumpovih tarifa najpogođeniji će biti Teksas, New York i Kalifornija - najveći gospodarski divovi SAD-a. Kockanje s njihovim gospodarstvima je posebno neodgovorno.

Payne-Aldrichev zakon 1909.

Svrha ovog zakona bila je zapravo smanjiti tarife - takav je zahtjev barem predsjednik William H Taft primio od progresivaca iz svoje stranke. Međutim, Kongres i Senat su promijenili prijedlog tako da su tarife za 650 uvoznih proizvoda snižene, za 220 povišene, a za 1.100 proizvoda ostale su iste. Taft je hvalio ovaj zakon, ali neki pripadnici njegove stranke nisu bili zadovoljni pa su napustili Republikansku stranku i osnovali Novu progresivnu stranku. Obje su stranke izgubile od Demokrata na izborima 1910.

Zbog Trumpovih tarifa Republikanci su već striktno podijeljeni, a ostavka njegovog ekonomskog savjetnika Garyja Cohna možda je samo početak velikog raspada stranke. Trump je iz ovog slučaja trebao naučiti da se nije pametno igrati s uvoznim tarifama.

Crna tarifa 1842.

U vrijeme kad je donijeta Tarifa 1842 (kasnije nazvana Crna tarifa zbog negativnih efekata), Amerikanci su bili iznimno ljuti na svoje političare koji nisu znali kako riješiti probleme sindikata u proizvodnji. Gospodarstvo se još oporavljalo od krize prethodnih godina, a tarifa koju je potpisao predsjednik John Tyler kako bi pomogao domaćoj proizvodnji, nije pomogla. Podigao je tarife na 40 posto, a zbog negativnih efekata taj je zakon ukinut četiri godine kasnije.

Amerikanci danas nisu na putu prema građanskom ratu, ali zemlja je itekako podijeljena i to velikim dijelom zahvaljujući Donaldu Trumpu. Uvođenje tarifa sigurno neće pomoći. Budući da je postavio prioritete tako da pomaže isključivo industriji željeza i aluminija, jasno je da će to biti na štetu mnogih drugih, a to može samo proizvesti nove podjele među državama.

Reaganova vanjska trgovina

Ronald Reagan bio je veliki zagovornik slobodnog tržišta. Nažalost, njegova djela nisu pratila njegove riječi. Implementirao je više uvoznih tarifa od bilo kojeg predsjednika nakon Hoovera. Među desetcima tarifa koje je Reagan potpisao je i ona o porezu od 100 posto na japanske automobile, što je naštetilo ponajviše američkom srednjem sloju.

Tarifa za američko željezo 2002.

Posljedice ove odluke predsjednika Georgea W. Busha mnogi Amerikanci osjećaju još i danas. Prema Trade Partnershipu, 200.000 radnika je ostalo bez posla kao direktna posljedica te odluke. Bush je uveo tarife prema cijelom svijetu, a gospodarske posljedice nakon što su mnoge države odgovorile istom mjerom natjerale su ga da povuče svoju odluku.

Baš poput Trumpa, i Bush je time htio svijetu poslati poruku koliko je Amerika snažna i kako može zaštititi svoju industriju. Ubrzo je požalio, ali za 200.000 ljudi koji su dobili otkaze bilo je kasno.

Autorica: Lexi Peery, novinarka na portalu CapX
Preveo: Mario Nakić, Liberal.hr