Predsjednik SDP-a Davor Bernardić je jučer, prilikom posjeta jednoj međimurskoj tvrtki, imao nešto za reći o kapitalizmu te o svjetonazorima. Iz njegove izjave proizlazi, u najmanju ruku, kako taj čovjek ne razumije stvari o kojima govori niti vrijeme u kojem živi.

"Naš zadatak je ukazati da je drugačiji model upravljanja resursima moguć, da je drugačiji odnos prema ljudima moguć – moralni kapitalizam je budućnost u kojoj radnici imaju dostojanstvenu plaću, u kojoj su partneri, a ne samo radnici i u kojoj se proizvode vrhunski proizvodi", rekao je Bernardić.

Taj "moralni kapitalizam" on vidi kao model za izgradnju "dobre i vrijedne zemlje".

Sve to jako lijepo zvuči, samo kad bi Bernardić razumio da je kapitalizam već po sebi prirodno moralan. U liberalnom kapitalizmu svi akteri imaju slobodu izbora da rade ono što misle da je za njih najbolje: investitor ulaže gdje i kako želi, poslodavac ima slobodu izabrati radnika kojeg želi, a radnik ima slobodu raditi kod kojeg poslodavca želi i za koliku plaću želi. Čak štoviše, u liberalnom kapitalizmu poslodavac može postati radnik i obratno. To je već dovoljno moralno samo po sebi.

Liberalni kapitalizam bi bio 100% moralan, bez ikakvih prisila prema bilo kome, kad se država ne bi uplitala u ekonomske procese na tržištu i u dobrovoljne odnose između radnika, poslodavaca i investitora, sa svojim regulacijama, prevelikim porezima i drugim nametima te nepravednim i često besmislenim radnim zakonodavstvom.

Dakle, kapitalizam ne treba poseban prefiks da bi bio moralan. Kapitalizam je najmoralniji ekonomski sistem koji postoji.

Ali, nije Bernardić stao kod "moralnog kapitalizma", već je nastavio s filozofiranjem o svjetonazorima i tu se gadno zeznuo:

"Liberali i konzervativci kažu profit pod svaku cijenu, socijaldemokrati kažu - ljudi nemaju cijenu".

Ova je izjava kontradiktorna na više razina. Jer ako ljudi za socijaldemokrate nemaju cijenu, zašto im onda socijaldemokratski političari žele nametnuti minimalnu, pa čak i maksimalnu cijenu rada?

Upravo istinski liberali i konzervativci se zalažu za ukidanje minimalca, znači to su skupine koje kažu - ljudi nemaju cijenu. Ljevičari im žele postaviti cijenu, odrediti koliko nečiji rad košta bez obzira na realne tržišne zakone.

Tu dolazimo do srži problema mnogih današnjih socijaldemokratskih i socijalističkih političara, a to je neodricanje teza Karla Marx-a. On je postavio radnika i kapitalista u suprotstavljeni položaj. Iako je ta teza u praksi nebrojeno puta dokazana kao pogrešna, oni se i dalje toga čvrsto drže.

Profit je u kapitalizmu (pa i tom "moralnom" kapitalizmu) osnovni kriterij po kojem se vidi isplativost nekog posla, odnosno nečijeg rada. Profit i radnik su na istoj strani jer direktno ovise jedan o drugome! Ako tvrtka ostvaruje profit, onda se stvaraju mogućnosti za dodatna ulaganja, a ona uključuju i ulaganje u radnu snagu (plaće i nova zapošljavanja), od čega će, dakle, radnici direktno profitirati! S druge strane, ako se profit ne ostvaruje i tvrtka posluje s gubitkom, njena je sudbina gašenje, a to znači i da radnici ostaju bez radnih mjesta i svojih plaća.

Drugim riječima, onaj tko stavlja radnika i profit na suprotne strane, taj je zapravo opasan za gospodarsku politiku jer bi mogao učiniti sve da do profita ne dođe, a to u konačnici dovodi do propasti za radnike. Bernardić nije na strani radnika ako se protivi profitu.