Nema socijalističke zemlje koja je ikada uspjela dugoročno ostvariti demokratski sustav. Za to postoji logično objašnjenje.

Nabrojite li sve socijalističke države kroz povijest, primijetit ćete da nijedna od njih nije bila istinski demokratska. Većina njih se pozivala na demokraciju, čak i jedan SSSR, ali ne postoji primjer socijalističke države koja ja imala istinski funkcionalno demokratsko društvo u smislu relativno slobodnih izbora, višestranačja i medijskih sloboda.

Socijalističke države i pokreti se demokracijom koriste kao i razne pobunjeničke skupine po Africi koje se u svojim nazivima pozivaju na slobodu, jednakost i demokraciju, a ustvari se radi o običnim razbojničkim bandama. Iako se uvijek pozivaju na slobodu, jednakost, bratstvo, pravdu i demokraciju socijalistički pokreti nikada ne uspijevaju održati obećanje i uspostaviti jednu od tih stvari, ponajmanje demokraciju i slobodu. Jednakost nekada djelomično i uspostave, ali samo uz cijenu terora, otimanja privatnog vlasništva i osiromašenja cjelokupnog stanovništva.

Jednakost u socijalizmu se uspostavlja osiromašivanjem svih, samo što se bogatije više osiromašuje jer imaju više za oteti. Ali jednakost u socijalizmu većinom nije produkt podizanja općeg bogatstva svih, a kada to i je slučaj zbog same prirode ekonomskih problema socijalističkog ekonomskog upravljanja, uvijek završava u općem osiromašivanju. No, demokraciju su socijalisti samo u rijetkim slučajevima u početku nastojali uspostaviti, poput Chavezove Venezuele, ali s prvim ekonomskim problemima i sama demokratičnost se počela urušavati (danas je Venezuela prema Indeksu demokracije u razredu autoritarnih režima skupa s Kinom, Rusijom i Saudijskom Arabijom).

Zašto je demokratski socijalizam nemoguće uspostaviti?

Jednostavno, ekonomski sistem socijalizma, u kojem se centralno mora kontrolirati i planirati koliko, što, kako, kada i gdje proizvoditi dobra i usluge, nužno zahtijeva uspostavu totalitarizma koji upravlja neometano svime bez zamaranja demokratskim procesom pregovaranja, kompromisa, mijenjanja planova itd. Socijalističko plansko gospodarstvo ne može odrediti pravu potrebnu ravnotežu bez velikih viškova i manjkova ni kada se u jednostranačkom sustavu ne mora zamarati političkim pregovaranjem oko ciljeva i balansiranjem demokratskog sistema institucionalnih međukontrola, a kamoli kada bi se zbog same prirode demokratskog procesa sve odluke trebale donositi pregovaranjem, kompromisom, glasanjem i ostatkom demokratskog procesa.

Temeljni aksiom socijalističke ekonomije je da bude centralno upravljana i planska. Desetogodišnji planovi, petogodišnji planovi, ciljevi proizvodnje, kvote, planiranje tipa i razmještaja kompanija, planiranje distribucije i trgovine, sve to zahtijeva stabilnu, čvrstu centralnu vlast da bi imalo ikakve šanse da efikasno funkcionira. Naravno, nema nikakve šanse da efikasno funkcionira i to je povijest pokazala, ali da i postoji takva šansa ona bi zahtijevala jednopartijski sustav i kontinuitet vladanja/upravljanja. Kako planirati baš svaki aspekt gospodarstva i njegovog razvoja ako se zbog demokracije ti planovi stalno mijenjaju, a zbog međusobne kontrole institucija, što je preduvjet demokracije, odlučivanje teče sporo i s puno kompromisa. Kako uz toliko kompromisa napraviti sveobuhvatan plan gospodarstva?

Stoga je pojam "demokratski socijalizam" čisti oksimoron jer sama priroda ekonomskih odnosa u planskom gospodarstvu diktira da ne može postojati veliki prostor za neslaganja, promjene planova, kompromise, kritike i sl.

Socijalisti će možda reći da iako je trenutni oblik demokracije nespojiv sa socijalizmom, oni imaju u vidu novi oblik demokracije u kojem će radnici postati vlasnici sredstava za proizvodnju, a time i njihove upotrebe, što je prava demokracija. Ali kako će radnici upravljati sredstvima proizvodnje slobodno i demokratskim procesom ako planska ekonomija podrazumijeva da postoje čvrsti planovi i naputci koje određuje centralna vlast i koji se moraju izvršavati? Jer ako bi se dopustilo radnicima stvarna kontrola sredstava proizvodnje, da sami odlučuju od upotrebi i distribuciji, to bi značilo ujedno i negiranje pojma planskog gospodarstva, što je osnova socijalizma.

Teorijsko komunističko društvo prema idejama samog Marxa je upravo takvo, radnici koji sami odlučuju kako, što, gdje, kada i za koga proizvoditi, a država ne postoji. U takvom društvu bi demokratski socijalizam, tj. komunizam, mogao funkcionirati. Ali i sam Marx kaže da je preduvjet takvog društva socijalizam, a socijalizam pretpostavlja plansku ekonomiju u rukama države kojom upravlja jedna partija. Kontradiktornost marksističke teorije koja kaže da je socijalizam sistem u kojem sva vlast nad sredstvima proizvodnje pripada državi i centralnom upravljanju pod kontrolom jedne partije, preduvjet za komunizam, sistem u kojem država kao takva uopće ne postoji, a radnici sami kontroliraju sredstva proizvodnje, je upravo dokaz da ni sam Marx nije vjerovao da je demokracija moguća u socijalizmu.

Koliko je naivno očekivati da će jednom kada određena politička grupacija preuzme svu moć u socijalizmu i kreira sve institucije upotrebe i kontrole te moći, jednostavno se u jednom trenutku samoraspustiti kada procijeni da je pravo vrijeme za prelazak iz socijalizma u komunizam? Kako će odlučiti kada je nastupio taj trenutak, hoće li se odreći moći odjednom ili postupno, i još bitnije koliko je procijenjeni vremenski rok da se takvo nešto dogodi, jer je sam SSSR samo gomilao moć u rukama partije, a kada se počelo sa smanjivanjem kontrole partije to je dovelo do raspada SSSR-a.

Ni najnovija socijalistička revolucija, ona u Venezueli, nije dovela do uspostave demokracije. Dapače, iako se ionako radilo o državi slabe demokracije socijalisti su uspjeli uništiti i ono malo demokracije što je postojalo. Nakon dugogodišnjeg slavljenja "demokratskog socijalizma" u Venezueli, početnog opravdavanja najgorih kršenja demokracije, u čemu je sudjelovala cjelokupna socijalistička intelektualna i medijska elita u SAD-u i Europi, na kraju su i najokorjeliji socijalisti priznali da je socijalistički režim u Venezueli totalitaristički. Isti put od oduševljenja, opravdavanja, obrane do priznavanja totalitarističkog režima su socijalisti prolazili s SSSR-om. Uvijek iznova socijalistički intelektualci, novinari, političari i ekonomisti prolaze cijeli proces od oduševljenja socijalističkom revolucijom do prihvaćanja činjenice da se ipak radi o totalitarnom režimu. Ali nikako da shvate i sami sebi priznaju činjenicu kako demokracija nikada nije i ne može postojati u socijalizmu.

Socijalizam ne može biti demokratski, ni praktično ni teoretski, a ne može biti ni prijelazni period prema demokraciji komunističkog tipa jer je povijest pokazala da taj prelazak dovodi do urušavanja društva. Niti je teoretski jasno kako bi se moglo dogoditi da netko tko ima apsolutnu vlast se odjednom odrekne moći. Uostalom, znači li stavljanje naglaska na "demokratski" uz socijalizam da sami socijalisti priznaju činjenicu kako nijedna dosadašnja implementacija socijalizma nije rezultirala bilo kakvim oblikom demokracije?