"Bivša država je u odnosu na Hrvatsku danas svemirski brod", opalila je Katarina Peović, predsjednička kandidatkinja na jučerašnjem sučeljavanju. Vadila je pritom i neke brojke iz rukava, poput ekonomskog rasta Jugoslavije za preko 500 posto i Hrvatske za samo 6 posto.

Da, Jugoslavija je bilježila velik ekonomski rast u periodu od 1950. do 1980. godine. Ali to je bio period ekonomske ekspanzije cijele Europe, pogotovo one zapadne. Jugoslavija je bila opustošena ratom i svaki napredak je značio veliki ekonomski rast. Da vam približim, osoba koja je nezaposlena i prima, recimo, 2.000 kuna ukupno, kad se zaposli i primi plaću od 4.000 kuna, ona je ostvarila ekonomski rast od 100 posto. Druga osoba, koja zarađuje 10.000 kuna, kad promijeni posao i prijeđe na plaću od 15.000 kuna, ona je zabilježila rast od 50 posto. Gledano u postotcima, ona prva osoba je imala dvostruko veći rast. Ali u apsolutnom iznosu i realnom bogatstvu, druga osoba je profitirala 250 posto više od prve. To objašnjava i činjenicu zašto je nemoguće uspoređivati stope rasta nerazvijenih i razvijenih zemalja, pa i zašto ne možemo uspoređivati rast Hrvatske 1950. i danas.

Ali zato možemo uspoređivati rast tadašnje Jugoslavije s drugim zemljama u okruženju. Pogledajmo kako je to izgledalo.



Jugoslavija je, dakle, ekonomski rasla znatno sporije od Portugala i Španjolske koji su do sredine 1970-ih imali fašističku diktaturu. Uspjela je stići samo Bugarsku i Poljsku, ali onda je 1980-ih rast zaustavljen.

Druga floskula koju Peović, kao i drugi hrvatski jugonostalgičari, često spominju je solidarnost. Pričajmo o solidarnosti u Jugoslaviji. Ona je bila na tako visokom nivou da je ekonomska razlika među republikama bila kao nebo i zemlja. BDP po stanovniku u Ljubljani je iznosio 260% prosječnog BDP-a Jugoslavije, a u Prištini samo 70 posto. Toliko razlike između pojedinih krajeva iste države teško ćete danas naći. Ekonomska nejednakost u Jugoslaviji bila je veća nego danas u Rusiji koja je među svjetskim prvacima u toj disciplini.

Došle su 1980-e, a s njima i kriza. Ekonomski rast zaustavljen. Nezaposlenost je 1987. godine iznosila 17 posto usprkos činjenici da je Tito još 1960-ih i 1970-ih poslao dobar dio nezaposlenih na rad u Njemačku. Inflacija je 1989. iznosila 2.700 posto na godišnjoj razini.

Peović i Pernar su govorili nešto i o pametnoj politici nesvrstanih. Da, Tito je imao tu sposobnost da je dobivao velike kredite, ali oni su bili skupi. Nije ih vraćao. Cijeli ekonomski rast Jugoslavije od 1950. do 1980. temeljio se na tuđem novcu. To nije neovisnost. Kad ga je trebalo početi vraćati, cijela država se raspala.