Proteklih tjedana zaredale su optužbe da liberali toleriraju desni ekstremizam. Glavni urednik Indeksa Matija Babić pred malo je vremena na svojem facebook profilu kritizirao navodnu ideju hrvatskih liberalnih centrista kako im «bujanje fašizma i katoličkog fanatizma» nije od osobitog interesa, a Boris Rašeta iz 24sata također je na Facebooku pisao da se hrvatska radikalna desnica sastoji od ustaša i neoliberala.

Zašto oni dramatično griješe?

Ekstremna desnica i ekonomski liberalizam

Nema spora da neki ekstremni desničari zagovaraju ekonomski liberalizam. Međutim, većina ekstremnih desničara nema veze s ekonomskim liberalizmom. Oni su zaljubljenici u državu i naciju poput onih koji su kombinirali rasističku ideologiju, državnu kontrolu nad gospodarstvom i visok socijalni standard za pripadnike privilegirane rase odnosno nacije, kao opreku odricanju ljudskih prava i života za sve one koji nisu pripadali njihovu kolektivu - plemenu.

U povijesti je bilo situacija kada su desne diktature provodile ekonomske politike s obilježjima ekonomskog liberalizma (npr. Pinochetov Čile). Veliki zagovornik ekonomskog liberalizma u XX stoljeću, austrijski ekonomist i filozof Friedrich A. Hayek, posjetio je Pinocheta potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća i u intervjuu za The Times 1979. čileanske gospodarske rezultate nazvao fantastičnima. Pri tome je izgovorio rečenicu koja rezonira i danas: Možete imati ekonomsku bez političke slobode, ali ne možete imati političku bez ekonomske slobode.

Desetljećima kasnije, na replikama ove Hayekove misli hrane se teze da su ekonomski liberali tehničari koji će svoja stremljenja i znanja iznajmiti svakom desničaru koji osvoji vlast.

Ti prigovori se nadovezuju na neke ranije teorije o izbijanju Velike ekonomske krize 1929.-1933. Navodno je ekonomski liberalizam u praksi kriv za Veliku krizu i nevolje koje su uslijedile. Navodno je upravo slobodno tržište uzrokovalo pretjerane ekonomske fluktuacije i nezaposlenost koju ljudi nisu mogli izdržati pa su se priklonili ideologijama i pokretima što su nudili zaklon u kolektivu. Replike ovog pojednostavljenog historijskog objašnjenja, osobito popularnog među marksistima još od Karla Polanya, oživjele su i nakon krize 2008.

Obje teorije - ona da Hayekov primjer ilustrira inherentnu sklonost ekonomskih liberala krajnjoj desnici i ova, da ekonomski liberalizam u praksi dovodi do fluktuacija koje izazivaju krize i ratove, mogu se lako opovrgnuti.

Loše teorije

Teza o historijskoj odgovornosti ekonomskog liberalizma za nevolje čovječanstva često nije plod neke osobito osmišljene teorije. Popularno tumačenje povijesti razvije se iz citata nekog utjecajnog čovjeka. Takav je bio slučaj s po nekima najvećim govorom u američkoj političkoj povijesti, onim Williama Jenningsa Bryna iz 1896. Njegova je teza bila da je čovječanstvo razapeto na križu od zlata (mislio je na novac utemeljen na zlatnom standardu). Nakon Bryna su se krize i ratovi koji su uslijedili pogrešno tumačili funkcioniranjem globalnog monetarnog sustava zasnovanog na zlatnom standardu. Tek mnogo kasnije došle su i neke šire (nepotpune i pogrešne) teorije koje su pokušale racionalizirati tu ideju.

Uzroci velikih društvenih nevolja i ratova su kompleksni. Historiografija i druge društvene znanosti nemaju cjelovitu teoriju koja bi objasnila takve prijelomne događaje. Dovoljno je poznavati povijesne činjenice da se shvati kako se ljude proganjalo i događali su se genocidi i nakon razdoblja uzleta, i nakon razdoblja ekonomskog pada. Mnoge zemlje s velikim nejednakostima desetljećima žive u miru (npr. Brazil, Panama, Australija, SAD), a u mnogima s malim nejednakostima u raspodjeli dohotka izbijaju ratovi (ne treba ići dalje od ne tako davnog raspada ex SFRJ). Prvom svjetskom ratu prethodio je gospodarski uzlet - cijene na burzama uopće ga nisu predvidjele (kretanja cijena dionica obično imaju značajnu prognostičku vrijednost). Velike krize devetnaestoga stoljeća u Europi i SAD-u ne samo da nisu izazivale sukobe, već je nakon Napoleonskih ratova u gotovo 100 godina uzleta kapitalizma u Europi i SAD-u vladao razmjeran mir. O ograničenoj ulozi ekonomskih kolebanja i presudnoj ulozi suverenih nacionalnih država za izbijanje ratova svjedoči i činjenica da unutar SAD-a nakon Građanskog rata 1861.-1865. nije bilo ozbiljnijih ratnih sukoba iako su golema kolebanja proizvodnje i zaposlenosti pogađala zemlju u cjelini i pojedine federalne države. Tek kad se velika fluktuacija i ekstremne nejednakosti poklope s nacionalnim državnim okvirom, nastane kaos koji počinje s problemom (pre)raspodjele između «nas» i «njih».  Pri čemu su razlike koje provociraju pitanja preraspodjele najčešće u manjoj mjeri plod djelovanja tržišta, a u puno većoj proizlaze iz šireg okvira političke nejednakosti i nepravde.

Jesu li liberali slijepi na jedno, desno oko?

Ako ekonomski liberalizam i nije uzrok svih zala suvremenoga svijeta, treba odgovoriti na drugo pitanje: može li se u domeni ideja prepoznati nešto što ekonomske liberale usmjerava ka većoj toleranciji prema desnim nego prema lijevim ekstremizmima? Nije li Hayek «volio» Pinocheta i čini li to liberale ekstremnim desničarima?

Pođemo li od uže definiranog ekonomskog liberalizma (privatno vlasništvo + slobodno poduzetništvo + tržišta usmjeravaju razmjerno veći dio ekonomskih transakcija nego vladina administracija), vidjet ćemo zašto su neki ekonomski liberali doista slijepi na desno oko, ali to ne znači da liberalizam pripada desnim ekstremnim ideologijama.

Ne smije se izgubiti iz vida da na krajnje lijevom dijelu političkog spektra nema baš nikoga tko bi zagovarao ideje i politike ekonomskih sloboda. Za ekstremnu ljevicu liberali su plaćenici kapitala, prodane duše. Za revolucionarni segment krajnje ljevice oni su kandidati za eksproprijaciju, zatvor ili kratak postupak. Mao je na početku Kulturne revolucije na pitanje što činiti s liberalima navodno rekao: «Liberali? Njih ćemo jednog po jednog.» Ovo je možda loš vic, ali pokazuje da je ekonomskim liberalima krajnje lijevi prostor posve zatvoren zbog potpune ideološke isključivosti krajnje ljevice spram bilo kakvog, a osobito ekonomskog liberalizma. Ta ideja je njihov "neprijatelj".

S druge strane, krajnje desni prostor ekonomskim se liberalima može učiniti malo odškrinut. Tamo uvijek postoji netko (u pravilu manjina, jer pravi ekstremni desničari su teški kolektivisti) tko zagovara liberalne ekonomske ideje. U tom smislu možemo govoriti o određenoj vrsti sljepila ekonomskih liberala na desno oko. Međutim, ta interpretacija je jako površna. Za shvaćanje zašto, moramo se vratiti historijsku anegdotu o Hayeku s kojom je započet ovaj tekst.

Reinterpretacija odnosa Hayek - Pinochet

Na prvi pogled, sve se dobro slaže: Hayek je mislio da je ekonomski liberalizam moguć bez političkih sloboda; u dijelu ekonomskih politika podržavao je diktatora koji je uveo politike zasnovane na ekonomskom liberalizmu, a taj diktator je svrgnuo demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Allendea.

Međutim, neke povijesne činjenice se ne mogu preskočiti. Allende je predsjedao Čileom od 1970. do 1973. (dakle nije odmah svrgnut). U tom razdoblju počeo je uvoditi socijalističku diktaturu. Nije poštovao odluke sudova koje su pokušavale ograničiti njegove planove eksproprijacije i nacionalizacije. Parlament je zbog njegovih postupaka proglasio «ustavni slom». Samim time, njegov demokratski legitimitet, najblaže rečeno, nije bio besprijekoran.

S druge strane, Hayek je bio bjegunac iz Austrije od nacizma (ne bi li i taj akt trebao govoriti o njegovim stavovima?). Pažljivo je pratio razvoj u istočnoj Europi i na temelju poznavanja socijalističkih zemalja koje su bile Allendeovi uzori i sponzori lako je mogao predvidjeti u kakvu će se zemlju izroditi Čile ako Allende nastavi kako je krenuo.

U Čileu je 1989. obavljen miran prijelaz ka demokraciji. Zemlja je nakon toga postala stabilna demokracija s uvjerljivo najvećim ekonomskim rastom koji je Čile doveo na vrh liste razvijenosti država Južne Amerike. Realna vrijednost čileanskoga BDP-a po stanovniku danas je veća od hrvatskoga. S druge strane, južnoameričke države s dugogodišnjim socijalističkim diktaturama (npr. Venecuela) ekonomski zaostaju za ostalima ili kolabiraju u teškim krizama uz brojne ljudske žrtve. To ne znači da je Pinochet isključivo "zaslužan" za razliku između današnjeg Čilea i, recimo, današnje Venecuele, ali stvari se ne mogu promatrati izvan historijskog konteksta, kao da ideje izviru iz filozofije i ekonomske analize koje nemaju veze s poviješću.

Hayek dakle nije bio slijep na desno oko, nego je zaključivao držeći oba oka širom otvorena. Gedao je ne samo lijevo i desno, nego i naprijed. To obilježje liberalizma – ekvidistanca prema svim ekstremizmima, uzimanje u obzir i njihovih intenzivnih interakcija (ekstremizmi se međusobno hrane!) – često se ne razumije i zlorabi izvan konteksta, osobito kad su se neki utjecajni liberali opredjeljivali, kao što je to činio Hayek.

Vjerojatan razlog nerazumijevanja liberalne (osobito ekonomski-liberalne) pozicije je upravo moć koja proizlazi iz ekvidistance. Iz centrističke pozicije jasno se vide brojne sličnosti fašizma i nacizma s jedne i socijalizma i komunizma s druge strane. Njihov isti kolektivistički i anti-liberalni DNK čini ih blizancima zla i prije nego što znamo da su se i Hitler i Musolini doista deklarirali kao socijalisti i vodili socijalističke politike za odabrane pripadnike svojih naroda.

Ekonomske i političke slobode idu ruku pod ruku

Čile je po mnogočemu bio poseban slučaj. Stoga o odnosu ekonomskih i političkih sloboda treba progovarati iz šire povijesne i geografske perspektive. U tu će svrhu poslužiti neki primjeri bliži današnjem vremenu.

Moderna povijest Rusije i još nekih euroazijskih država pokazuje da je moguća pojava diktatora (Putin je po svemu desni diktator) koji u početku provodi tržišne reforme na tragu ekonomskog liberalizma. Veliki poznavatelj Rusije Anders Aslund piše o trendu liberalnijih ekonomskih politika u Rusiji koji je trajao do 2007. Međutim, zbog niza okolnosti, taj trend se prekida (diktator može u kratkom roku snažno zaokrenuti smjer čitave zemlje). Rusija zbog toga već desetak godina pomalo tone u izolaciju, agresiju i nesposobnost da stvara nove vrijednosti ako joj ne pomažu globalni trendovi cijena energenata. U Rusiji je svaki, pa i ekonomski liberalizam, u povlačenju.

Slično tome, ne postoji nužnost da će pro-tržišne reforme u Kini dovesti do povećanja političkih sloboda u smislu krajnje demokratizacije, otvaranja web-a i prestanka političkih progona opozicionara i vlasti nenaklonjenih novinara. Ne znam niti jednog ekonomskog liberala koji je oduševljen kineskim političkim sustavom. Međutim, ako ne razmišljamo crno-bijelo i gledamo dugoročne trendove, uočit ćemo nijanse sive u duljim povijesnim razdobljima te shvatiti da Rusija i Kina danas, u odnosu na stanje 1980., imaju više tržišta,  više privatnog vlasništva, više demokracije i mnogo su bogatije, iako su još uvijek jako daleko od društava koje bismo mogli označiti ekonomski i politički slobodnima. Rusija pokazuje i mogućnost regresije, što je podsjetnik da u procesima ekonomske i političke liberalizacije nema povijesne nužnosti.

Nadalje, i Singapur je visoko razvijena zemlja koja uz UAR i Katar (koji su opet posebni zbog proizvodnje nafte) ima ekonomske, a nema političke slobode. Biti ekonomski liberal ne znači zagovarati samo ekonomske, a zanemariti političke slobode, jer maknemo li Singapur i nekolicinu zaljevskih proizvođača nafte kao poseban slučaj, za barem trideset do pedeset najrazvijenijih zemalja svijeta vrijedi korelacija između ekonomskih i političkih sloboda i gospodarskog razvitka.

Upravo liberalne ideje utemeljene na individualizmu objašnjavaju kako se prožimaju ekonomske i političke slobode. Liberalni postulat je institucionalna depersonalizacija – ništa se ne podređuje onome u vrhu koji ima moć. Onaj u vrhu prvenstveno ima dužnost, a ljudi imaju pravo ravnopravnog pristupa institucijama i nadzora onih koji imaju moć. To se odnosi na temeljna prava - od zaštite osobnog integriteta, imovine, sigurnosti i prava na zaštitu pred sudovima, do jednakosti odnosno ravnopravnosti u pristupu javnim institucijama i informacijama.  Liberalizam stoga nema nikakve veze s ortačkim kapitalizmom (kojeg mnogi, posve pogrešno, identificiraju s neoliberalizmom). Liberalizam isključuje korupciju i pogodovanje koji hrane ortački kapitalizam. Na takvim liberalnim institucionalnim zasadama cvate razvoj, jer iz njih ne niče apstraktno i spontano tržište, već tržište na kojem se akteri ravnopravno natječu na bazi prava ulaska na tržište i prava na informacije, a ne da čačin mali prvi uđe na tržište i prvi zgrabi sve, jer je prvi znao pravu stvar.

Dakle, pravo pitanje iz perspektive ekonomskog liberalizma nije više ili manje tržišta u odnosu na državu, već kako država djeluje: da li kao instrument koji regulira ravnopravan pristup i tržišno natjecanje (uz nužne socijalne korekcije), ili kao instrument u rukama privilegirane manjine koji osigurava pravo prvenstva umreženima.

Sukus je jasan: nema šanse da društvo liberalne demokracije nastane pod desnim ili lijevim ekstremistima. I mala je šansa da će se društvo kojim upravljaju ekstremisti trajno razviti u gospodarskom smislu. Poziv na čvrstu ruku koja će svojom mudrošću upraviti društvo ka ekonomskom prosperitetu, najveća je zabluda. Jednako tako, zabluda je (ekonomske) liberale prozivati zbog tolerancije prema bilo kojem ekstremizmu, stavljati im usta da se zalažu za ideju da će tržište samo riješiti sve, da su oni protiv socijalne države i da ih nije briga za političke slobode i institucije. To su prigovori koji proizlaze iz nepoznavanja stvari. Mogli bi biti podvale, ili tek manisfestacije dobronamjerne težnje nekih ljudi da osjete da i ekonomski liberali pripadaju njihovome krdu, ili pak, suprotno tome, prigovori koji proilaze iz pokušaja da se iz anegdotalnih političkih i javnih sudbina pojedinih ljudi izvuku nemoguće generalizacije (kao u Hayekovom slučaju).

Zaključak

Mogao bih nabrajati primjere hrvatskih liberalnih centrista, među njima i ekonomista ili ljudi koji se primarno bave ekonomskim pitanjima, koji su se i u medijima i na društvenim mrežama opredjeljivali u pogledu različitih ekstremističkih pojava i izjava na krajnjoj desnici i ljevici. Ovdje sam pisao o tome da je liberalna pozicija jedna od rijetkih koja može konzistentno zagovarati micanje natpisa Za dom spremni s ploče u Jasenovcu i promjenu naziva Trga Josipa Broza. To je, naravno, iritantno i jednim i drugim ekstremistima koji se hrane sukobima, što se odnosi i na one koji misle da se spomen i poniznost pred Jasenovcem i 2017. može braniti samo s Titom.

Treba dodati da upravo centristička liberalna pozicija zbog ekvidistance prema ekstremistima može pravovremeno prepoznavati simptome njihove bolesti zbog detektora njihovog zajedničkog kolektivističkog DNK.

Kako se oba ekstremizma hrane onim drugim, liberalna pozicija je i jednima i drugima odiozna, jer im se čini kompromiserska i mlaka - nedovoljno jaka da ispravi povijesne nepravde. Zagovornici stava o pasivnosti ili sljepilu liberala, kao i onih koji ih na silu trpaju među ekstremiste, propuštaju uvidjeti da se i lijevi i desni ekstremisti plaše da će s jačanjem (ekonomskih i političkih) centrističkih ideja ojačati zdrav razum koji demistificira mitove na kojima se hrane prvaci, pristaše i birači krajnje ljevice i krajnje desnice, kolektivisti svih fela kojima država ne treba zbog zaštite nacionalnog, već vlastita interesa, najčešće u okviru toplog krda čiji se naziv samo mijenja po potrebi i zavisno o povijesnim okolnostima (nacija, klasa ili kakav treći eterični kolektivitet).

Zato budućnost počiva (i) na liberalnim fundamentima. U njima ne samo da ima mjesta i za ekonomski liberalizam, već je riječ o nužnom sastojku tih fundamenata. I kada ekonomski liberali ne skaču na svaku udicu s lijeva ili desna da se opredijele po pozivu (jer, ako se ne opredijele to je, kao, dokaz da toleriraju ekstremizam ili mu pripadaju), to nije zato što su slijepi na jedno oko, nego zato što prepoznaju uzajamnu ovisnost - perverznu privlačnost suprotstavljenih ekstremizama.

Povijest uči da se u gromotivoj buci sukoba ekstremista prva gubi upravo ekonomska sloboda. Ona pada prvom žrtvom koja se prinosi na oltar svakog kolektivizma. Kad nastupi osjećaj uzaludnosti napora izgradnje tržišta s kakvim-takvim jednakim pravima ulaska, informiranja i natjecanja, to sigurno nije samo ekonomski problem, već nastupa kao simptom mnogo dubljeg političkog problema koji se možda još i ne vidi u svoj svojoj punini.

Ovaj tekst je prenijet s portala Ekonomski lab uz dozvolu autora i nakladnika.