Američki predsjednik Donald Trump je ljubitelj ekonomskog protekcionizma. Njegovi kritičari slijeva ga vole prozivati da je fašist jer oni tako prozivaju svakoga tko nije usklađen s njihovim prilično radikalnim svjetonazorom. Ali kad je riječ o vanjskoj politici i međunarodnoj trgovini, onda se objektivno može reći da je Trump usvojio politike fašizma.

Ako mi ne vjerujete ili mislite da pretjerujem, provjerite kakvu je ekonomsku i vanjsku provodio Benito Mussolini od 1925. godine pa nadalje, dok je bio diktator. Vanjska politika fašizma sastoji se od konstantnih prijetnji silom ili drugim neprijateljskim postupcima, a trgovina se gleda kao rat gdje su trgovinski partneri neprijatelji. Kod svake transakcije gleda se tko je koga "odrao". U njihovoj, protekcionističkoj doktrini trgovina nije uzajamna suradnja radi obostrane koristi, već neprijateljsko preuzimanje ili nadmudrivanje.

Trgovina je nužna za civilizirani život ljudi, a međunarodna trgovina je preduvjet razvoja svake nacije. Trump koristi carine i druge protekcionističke politike kao adut u pregovorima. Za slobodnu trgovinu s SAD-om od država traži nešto zauzvrat. Koristi činjenicu da je SAD najjača vojna i ekonomska sila svijeta.

Američko tržište je najbogatije u svijetu. Iako Indija i Kina, na primjer, imaju mnogo više potencijalnih potrošača od SAD-a, američki su potrošači puno bogatiji, imaju veću kupovnu moć. Zato svaki proizvođač u svijetu, koji želi prodavati robu za šire mase, želi da mu američko tržište bude što dostupnije. To predsjednik Trump koristi da bi ucjenjivao druge države.

I pritom potpuno ignorira interese američkih potrošača. Nedavna američka studija pokazala je da bi carine prema Meksiku i Kanadi, koje Trump najavljuje, u visini 25%, znatno povećale cijene i usporile gospodarski rast u sve tri zemlje.

No, da stvar bude gora, nije Trump najveća opasnost za globalnu trgovinu. On je, istina, pokretač ovih promjena, ali puno veći problem je u drugima. Europski političari, koji se toliko trude signalizirati svoje protivljenje Trumpu, koji žele pokazati kako su oni bolji i drukčiji, vrlo rado preuzimaju njegove ekonomske doktrine.

Na Trumpovu najavu da će uvesti visoke carine i Europskoj uniji, iz Europske komisije odgovaraju da će oni odgovoriti na sve moguće načine SAD-u. Osim carina koje planiraju uvesti na proizvode iz SAD-a, pokreću i kampanju europskog protekcionizma, koja će uključivati još veće subvencioniranje određenih sektora proizvodnje u Europi.

Europa nema kapaciteta za trgovinski rat s SAD-om. Europsko gospodarstvo je slabije od američkog, a tržište siromašnije. U borbi "oko za oko" Europa bi mogla ostati bez oba oka, ali i bez ostalih vitalnih organa. Ako europskim proizvođačima američko tržište postane nedostupno, oni će seliti svoja sjedišta i proizvodnju iz Europske unije. Tražit će zemlju koja ima dobar trgovinski sporazum i s SAD-om i s EU. Ako takva zemlja ne bude postojala, onda će prije izabrati selidbu u SAD nego ostanak u EU.

Jer biznisi imaju tendenciju da se sele tamo gdje im je isplativije. U Europi (pogotovo istočnoj) je radna snaga jeftinija nego u SAD-u, ali su zato porezi i regulacije preskupi. Nema tih subvencija koje će EU moći isplaćivati velikim kompanijama da ostanu ako ne budu mogle prodavati svoje proizvode Amerikancima.

To će, bez sumnje, biti jedan od posljednjih čavala u lijesu Europske unije.

Ne znam jesu li Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije i drugi europski lideri uopće svjesni u što se upuštaju kada bez razmišljanja najavljuju odmazdu i rat s SAD-om. Osobno mislim da Europu vodi hrpa totalnih šarlatana koji nemaju pojma što se u stvarnosti događa. Nekidan u Davosu čuli smo Ursulu i Trumpa - to su dvije sasvim suprotne vizije budućnosti. Trump je pričao o zemlji koja vrednuje zasluge, a Ursula o "našim vrijednostima" za koje će se Europa "boriti". Te "naše vrijednosti" su, po njoj, klimatske promjene, rodna jednakost (što god joj to značilo - a znači nametanje rodnih kvota) i slične floskule signalizatora vrlina koje ona ponavlja u svakom govoru. To je upravo ono zbog čega Europa gospodarski stagnira već više od 10 godina i zašto danas ne može biti ravnopravni partner u razgovorima o bilo kojem bitnom globalnom problemu.

Umjesto kuraženja i inata, od europskih političara bi bilo bolje da se uhvate diplomacije i probaju razgovarati s Trumpom na način kakav je primjeren razgovoru s liderom najjače zemlje u svijetu. S Trumpom se može razgovarati i pregovarati o trgovinskom sporazumu koji bi bio koristan svima, ali oni za to nemaju znanja ni volje. Europski lideri su ga dugo javno pljuvali i provocirali, a on je zlopamtilo. Idealno bi bilo da Europljani promijene svoje lidere, što se upravo i događa, samo što je to u Europi proces koji dugo traje, a može potrajati i godinama. Tako da smo zapeli s ovim nesposobnjakovićima koji nikako da se spuste na zemlju.

Nedostaje im malo samokritike i prihvaćanja realnosti, a realnost je takva da trgovinski rat s SAD-om nije nikome u interesu, osobito ne Europljanima.