Veliki je jaz između bogatog sjevera i siromašnog juga, između stare i nove Europe. Ako želimo premostiti razlike, morat ćemo imati više povjerenja u slobodno tržište.

Jedan od mitova koje često čujemo u javnosti, a čini mi se da je općeprihvaćen, jest onaj kako slobodno tržište "pogoduje jačima na štetu slabijih". To je nekakvo uvriježeno mišljenje i smatra se samo po sebi ispravnim, bez potrebe ikakvog dokazivanja teze. Država je tu da pomaže slabijima, ugroženijima, da ih oni "jači, veći" ne bi "pojeli" na slobodnom tržištu, tako otprilike razmišljaju.

Ali u praksi, istina je potpuno suprotna i to je vrlo lako dokazati. Uzmimo za primjer Europsku uniju koja se sastoji od 28 suverenih, neovisnih država članica. Među njima postoji velika nejednakost praktički u svemu - od bogatstva po glavi stanovnika do socio-ekonomskih uvjeta. Posebno je velika razlika između većeg dijela tzv. "stare Europe", koja se sastoji od država koje nikada nisu imale komunistički politički sustav, i "Nove Europe" - one koje su ga imale od 1945. do 1990. godine. Taj je period bio ključan za sve današnje razlike. Međutim, i nakon ukidanja socijalizma u zemljama "Nove Europe", uz par iznimaka poput Slovenije, Poljske i Estonije, ipak ne dolazi do bitnih pomaka. Razlike u odnosu na bogati zapad i sjever i dalje su ogromne.

To je dalo razloge nekima da tvrde kako nama šteti "slobodno tržište" Europske unije koje je kreirano "samo da glavne, najbogatije države članice još više potvrde svoj status na račun novih, siromašnijih članica". Kažu da je Hrvatska "na periferiji Europe" i zbog slobodnog tržišta, koje koristi samo bogatim državama, Hrvatskoj je onemogućeno napredovanje. To je česta teza koju slušamo iz Radničke fronte i drugih lijevih stranaka, ali ni Živi zid nije daleko od tog narativa.

A što ako vam kažem da je situacija takva ne zbog slobodnog tržišta, već zbog državnog intervencionizma unutar Europske unije? Dakle, kritičari EU su u pravu kad kažu da je EU (dobrim dijelom) nastala tako da pogoduje Njemačkoj i Francuskoj u prvom redu i da je politika Bruxellesa usmjerena protiv novih država članica, među kojima je i Hrvatska. Ali nije slobodno međunarodno trgovanje unutar EU ono što trebamo kriviti za to, već politika EU poticaja poljoprivrede i drugog privatnog sektora.

EU dozvoljava državama da pomažu svome privatnom sektoru i čak ima fondove koji služe za poticanje proizvodnje i poduzetništva. To na prvu zvuči super i mislite da će nam pomoći da se razvijemo, ali ne. U isto vrijeme, baš zbog toga što EU na svojoj razini potiče takve stvari, ona ne može ni zabraniti svojim državama članicama da pojačavaju te poticaje vlastitim programima. A države nisu jednako razvijene, kao što već znamo. Ogroman je jaz između Francuske i Hrvatske, između Njemačke i Bugarske. Francuska će uvijek moći uložiti više novca u razne pomoći svojoj industriji, poglavito poljoprivredi, nego Hrvatska. Takvu utrku siromašnije zemlje ne mogu nikada dobiti protiv bogatijih.

Upravo to je razlog zašto domaća mljekarska industrija gubi borbu s povoljnijim uvozom. Ne zato što su naši mljekari nesposobniji ili ne znaju raditi, već zato što bogatije zemlje pomažu svojim mljekarima s više novca. Neovisno o poticajima iz Bruxellesa, koji su ravnomjerni prema svima, države pronalaze razne načine da dodatno pomažu svojim proizvođačima da budu konkurentniji. Zato je mlijeko iz Italije ili Njemačke jeftinije i povoljnije otkupljivačima nego mlijeko iz Hrvatske čak i uz troškove prijevoza - na hrvatskom tržištu.

A sada zamislite da je tržište zaista slobodno, da nema poticaja nikakvih i da je državama zabranjeno pomagati svome privatnom sektoru kroz bilo kakve subvencije ili druge oblike protekcionizma. Hrvatska bi bila među zemljama koje bi profitirale jer je kod nas cijena rada niža nego u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Francuskoj...A to znači da bi mlijeko proizvedeno u Hrvatskoj bilo u startu povoljnije od njihovog pa bi se hrvatsko mlijeko prodavalo u svim tim zemljama. I nije riječ samo o mlijeku, ovdje sam ga naveo samo kao primjer, to se može primijeniti i na svaki drugi poljoprivredni proizvod ili bilo koji drugi proizvod koji države potiču subvencijama. Da nema subvencija, siromašnije zemlje postaju automatski konkurentnije na zajedničkom tržištu.

Budući da bi se hrvatski proizvodi masovno prodavali, zbog povoljnije cijene, na tržištu bogatijih zemalja, to bi dovelo do veće produktivnosti hrvatske proizvodnje, a ona bi potaknula veću potrošnju i povećanje životnog standarda i kupovne moći u Hrvatskoj. Tako bi se siromašnije zemlje poput Hrvatske brže mogle približiti u bogatstvu bogatijim državama na zapadu i sjeveru kontinenta.

S druge strane, ne postoji način kako bi se još većim protekcionizmom i zatvaranjem, koje nam predlažu kritičari slobodnog tržišta, moglo povećati bogatstvo nacije. To nije uspjelo još nikome nikada, a pokušali su mnogi. Takvi pokušaji uglavnom završe stagnacijom, siromaštvom i u konačnici neredima. Možda je najbolji primjer Venezuela koja je učinila sve da zatvori državu za uvoz, ulaganje i međunarodnu trgovinu.

Dakle, ako želimo da se Hrvatska konačno makne s "periferije Europe", trebamo se boriti za ukidanje državnog intervencionizma i protekcionizma u EU i unutar svih njenih država članica.

Jedan od osnovnih temelja EU je zajedničko slobodno tržište. EU uistinu jest zajedničko tržište, ali nije potpuno slobodno. Zato nije ni sasvim pravedno. Oslobodimo tržište i bit će pravednije s puno manje nejednakosti.