Raznorodna politička scena u Hrvatskoj poprima sve veću sličnost s hodajućim cirkusom koji svekoliku hrvatsku javnost nesebično zabavlja svojim urnebesnim klaunovima i zečevima iz šešira najvećih prodavača magle i magije. Nanovo otkriveni novokomponirani hrvatski križari, Anto Đapić i Pero Ćorić osvojili su me svojim smislom za humor, a gledajući ih, nisam mogao odoljeti zamisliti ih kao trenutno dva najjača standup komičara u Hrvatskoj.

Poznavajući i prateći politički život ovih "pravaša", zahvaljujući dugom pamćenju nebitnih pojava i ljudi i blagoslovljen blagodatima interneta, pretražio sam oscilacije u odnosu Đapića i Ćorića. U prvi plan svojega "oživotvorenja" desne političke scene, ova dva ocvala primjerka pravaštva u Hrvatskoj stavila su kršćanstvo. Treba biti iskren pa priznati kako je utemeljitelj kršćanstva bio čovjek koji je ljude učio o ljubavi, praštanju, brizi jednih o drugima, miru i bratstvu. Da je kojim slučajem Krist mogao anticipirati priču o kršćanstvu na primjeru Đapića i Ćorića, mislim da bi odustao od vlastite ideje.

Negdje raspadom HSP-a, razišli su se i putevi naših dvaju junaka. HSP je teško poražen na izborima za Hrvatski sabor osvojivši tek jedan zastupnički mandat. Nekoliko mjeseci kasnije, Pero Ćorić zajedno s Ružom Tomašić osniva HSP dr. Ante Starčević i uz pomoć HDZ-a najprije na euroizborima osvaja jedan mandat u osobi Ruže Tomašić, da bi nakon parlamentarnih izbora 2015. stranka dobila i mjesto potpredsjednika Sabora. Đapić je u međuvremenu mjesto predsjednika HSP-a prepustio Danielu Srbu da bi se ničim izazvan pasivizirao, pa se vratio, pa bio izbačen iz HSP-a, pa osnovao novu stranku Desno.

Međutim, za odnos Ćorića i Đapića posebno je zanimljiv period kad su se našli na suprotnim pozicijama pa jedan drugoga zasipali "kršćanskim" epitetima. Đapić je za Ćorića tako bio "politički mrtvac koji svaku priliku koristi za svoju političku promociju" i čovjek "koji je u HSP-u samo zbog vjećničkih naknada koje HSP dobiva". U isto to vrijeme Ćorić je za Đapića bio "čovjek zadatka, nikakav pravaš" te "provokator koji je po nalogu HDZ-a slabio HSP iznutra". Kršćansko čašćenje, bez dileme.

No, još je vrednije vidjeti "kršćansko" djelovanje dvojice apostola. Plagere, ili na latinskom oteti, u korijenu je glagola plagirati i najčešće označava prepisivanje tuđeg rada bez navođenja izvora. Ta nesretna okolnost zauvijek će pratiti nesuđenog magistra Antu Đapića kojemu je Pravni fakultet u Splitu oduzeo titulu magistra zbog prepisivanja rada njegovog stranačkog kolege Borisa Kandarea. Iako je slučaj kasnije otišao u zastaru na sudu, Đapiću je ostao gorak okus jer se više nije mogao nazivati magistrom znanosti.

Pero Ćorić nije imao problema s otimanjem tuđih radova, ali je dobio pravomoćnu presudu zbog krivotvorenja isprave. Nije poznato je li Ćorić otuđio nečiji potpis, ali je po presudi iz 2010. osuđen na uvjetnu kaznu od 10 mjeseci zatvora.

Danas su ova dva brata uboga glavni zagovornici "Stepinčeve, a ne Titove Hrvatske". Netko bi im trebao reći da je današnja Hrvatska republika, dakle država koja proizlazi iz vlasti naroda, istog onog kojemu se ovaj dvojac obraća. I da su i Tito i Stepinac odavno mrtvi i ne hodaju ovim svijetom. Ali je isto tako vrlo izvjesno da se obojica okreću; Tito u grobu, a Stepinac u Kraljevstvu nebeskom kad vide tko ih i s kakvim pobudama danas u Hrvatskoj spominje.

Možda bi prije pozivanja na kršćanstvo i približavanja zemljama Višegradske skupine, Đapić i Ćorić mogli provjeriti kojeg je vjerskog opredjeljenja mađarski premijer Orban, koji im je očito uzor. Kad otkriju da je Orban vrlo aktivni kalvinist, moglo bi im se zagrcnuti jer ne tako davno Pero Ćorić je posprdno govorio o bivšem predsjedniku HSP-a Danielu Srbu kako mu je majka protestantski biskup u Osijeku i da on kao takav ne može biti predsjednik HSP-a, a kasnije dodao i kako Daniel ima jako ružno prezime.

Đapić mu je tada trebao reći da su prvaci Stranke prava na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bili i katolici i protestanti i židovi i pravoslavci kao i da je majka Ante Starčevića bila pravoslavka. Ali pitanje je zna li to najdugovječniji predsjednik HSP-a.

Neminovno je kako će se određeni broj političkog korpusa u Hrvatskoj uhvatiti za ove bljuvotine "novih spasitelja" hrvatske desnice. I da će im na izborima dati svoj glas. To je sve vrlo legitimno i u duhu demokracije za koju smo se borili i u kojoj živimo. Neminovno je također da pravaši iz arhaičnog devetnaestog stoljeća poput Starčevića, Kranjčevića, Kumičića, Ogrizovića djeluju modernije i prihvatljivije od novovjekih proroka etnički čiste Hrvatske (čiste u političkom smislu jer kamen zaglavni Ćorića i Đapića je da se svi moramo smatrati političkim Hrvatima). Ali neminovno je i sljedeće: mi, kršćani vjerujemo u ponovni dolazak Isusa Krista.

Pitam se što bi Učitelj mislio o onima koji se tako olako pozivaju na Njegovo ime samo kako bi ponovno ostvarili neke svoje sitne interese. Bi li ih Isus pokudio i razbacao mikrofone kao onda u Hramu pretvorenom u seoski vašar? Ili bi se jednostavno okrenuo, opozvavši Sudnji dan zbog činjenice da je nama "političkim Hrvatima" svaki dan sudnji i neizdrživo realan dok nam oči mažu i zamagljuju tipovi poput Đapića i Ćorića? Bojim se i pomisliti.