Što je točno papa Pio IX. htio reći svojom porukom o liberalnim katolicima prije gotovo 150 godina?

Ured za mlade Hrvatske biskupske konferencije u objavi na svom Facebook profilu postavio je sliku pape Pia IX. s njegovim citatom: "Liberalni katolici su najgori neprijatelji Crkve". Što je pod tim mislio Ured za mlade, a što Pio IX. pokušat ću interpretirati u ovom članku.

Papa Pio IX. ostao je upamćen po tri krupne stvari. Do danas je najdugovječniji rimski biskup sa skoro 32 godine pontifikata. Za vrijeme njegovog pontifikata dokinuto je postojanje Papinske države. Za Hrvate je važna činjenica da je upravo on Zagreb podigao na dostojanstvo nadbiskupije te tako crkvenoj hijerarhiji u Hrvatskoj dao samostalnost od Ugarske.

O njegovom životu napisani su tomovi knjiga pa se ovdje nećemo baviti time. Dovoljno je reći kako je na vlast došao polovicom XIX. stoljeća, u vrijeme takozvanog "Proljeća naroda", kada se širom Europe počela širiti romantičarska ideja nacionalizma i buđenje nacionalne svijesti. Svoj pontifikat počeo je nekim liberalnim postupcima kao što je reforma Vlade Papinske države, njezino pretvaranje u civilni organ vlasti te reformom pravosuđa i javnog obrazovanja što je za to vrijeme bio veliki korak.

Međutim, nacionalno buđenje naroda u Europi, a posebice tendencije za ujedinjenjem Italije, papu Pia IX. su pretvorile u čuvara tradicije i Crkve te posredno dovele do njegovog nastojanja da osudi sve političke pravce koji su htjeli dokinuti miješanje Crkve u državne poslove. U tim nastojanjima liberalizam je označen kao neprijateljski i tako će biti tretiran sve do Drugog vatikanskog sabora.

Njemu je prethodio Prvi vatikanski sabor koji 1869. saziva upravo papa Pio IX. i to u jeku Garibaldijevog nastojanja da osvoji Rim i učini ga prijestolnicom ujedinjene Italije. Na tom Saboru, koji je potrajao niti punu godinu (jer je prekinut dokidanjem Papinske države 1870.), donesena su dva bitna dokumenta, Dei Filius (O Božjem Sinu), konstitucija o katoličkoj vjeri, u kojoj se naglašava da se samo u okviru katoličke vjere može govoriti o spasenju, te Pastor Aeternus (Vječni pastir), o papinoj nezabludivosti kada govori s katedre svetog Petra o pitanjima vjere i morala.

Na samom koncilu, a i kasnije, papa je imao opoziciju u vlastitim redovima. Jedan od vodećih opozicionara bio je i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer koji se nije slagao s papinom nezabludivošću, smatrajući je predimenzioniranom i neadekvatnom, jer nezabludivost je, po njemu, pripadala cijeloj Crkvi, a ne samo jednoj osobi.

I drugi biskupi nisu se slagali s time, iako je na kraju konstitucija izglasana većinom glasova. Također, u to se vrijeme među teolozima i crkvenim učenjacima diljem Europe razvija misao kako Crkva treba ići više u korak s "modernitetom", odnosno više pažnje posvećivati i svjetovnim stvarima, a ne ostajati tvrdo na pozicijama tradicije. U svojim traktatima govorili su kako nije sasvim točno da samo u okrilju katoličke vjere čovjek može zadobiti spasenje te kako ne mora katolička vjera imati povlašten položaj u društvu kao jedina religija u državnom uređenju.

Svi oni imali su jedan predznak – liberalni katolici, koji su svojim propitkivanjem dovodili u pitanje papinsko vrhovno svećeništvo. Iz svega ovoga može se zaključiti kako je Pio IX. upravo ovakve težnje proglasio neprijateljskim prema Crkvi. U vrijeme kada je Papinska država bila dokinuta, a papa "zatočenik Vatikana", upravo u tim razlozima treba tražiti papino protivljenje liberalnijim idejama. To je i donekle shvatljivo jer je u takvim okolnostima to bilo više političko nego vjersko pitanje, a Pio IX. je očito procijenio kako mu pozivanje na tradiciju i dotadašnju praksu Crkve mogu pomoći u očuvanju uzdrmanog autoriteta.

Drugi vatikanski koncil u kontitucijama Gaudium et spes (Radost i nada) i Lumen gentium (Svjetlo naroda) donio je zaključke kako se i oni koji nisu upoznali Isusa Krista mogu spasiti, drugim riječima, i oni koji nisu kršćani, možemo reći i katolici. Drugim vatikanskim saborom nestalo je i oštrice prema političkim i ideološkim pravcima koji povijest i budućnost vide na drugačiji način od Crkve. Crkva je "aggiornamento-m" (tal. posadašnjenjem) pružila ruku cijelom svijetu, spremna učiti i od tog svijeta bez obzira što je ona smatrala kako je i dalje "Mater et magistra" (lat. Majka i učiteljica). Crkva se, dakle, Drugim vatikanskim saborom odlučila koračati u svijetu i uz svijet, pokušavajući i s liberalizmom pronaći dodirne točke u svom djelovanju.

Kome je onda bila namijenjena objava Ureda za mlade HBK s citatom pape umrlim prije 141 godinu koji ju je izrekao u sasvim drugačijim okolnostima i čije je shvaćanje pobio (u Crkvi bi rekli produbio, jer crkveno učiteljstvo i dogmatske konstitucije se ne mogu pobiti niti dokinuti) Drugi vatikanski sabor?

Namijenjena je liberalima katolicima, vjernicima koji se deklariraju katolicima, a liberalnog su svjetonazora. Takvi ljudi propitkuju sve društvene pojave, slobodni su u svom razmišljanju, u kontekstu vjere ispovjedaju je na katolički način, ali se ne slažu sa svim postulatima koje je Crkva donijela. Je li to moguće?

Iz kuta gledišta Crkve - nije. Svi vjernici trebali bi se pokorno držati crkvenog nauka i ne propitkivati ga jer u tom slučaju ne mogu u punini ispovijedati svoju vjeru. Mogu li se s time složiti liberali? Ne mogu. Na kraju krajeva, i vjera je vječno propitkivanje. Ne postoji čovjek koji je uvjeren i zna da Bog postoji. On vjeruje da postoji. I nada se da postoji jer to i jest smisao vjerovanja.

Ako ćemo iskreno, Crkvi bi upravo liberali katolici trebali biti najveći prijatelji. Oni je mogu učiniti boljom zajednicom jer razmišljaju o svojoj vjeri. Oni mogu biti ti koji će svojim slobodoumnim načinom razmišljanja ukazati na malformacije i devijantnost. Oni se možda neće složiti s nekim dijelom crkvenog nauka, ali će dopustiti mogućnost da Crkva i dalje taj isti nauk naviješta. Oni neće čizmom na crkveno učiteljstvo, ali će argumentirano nastojati započeti raspravu.

I na kraju, iako će liberali braniti sekularnost i odvojenost Crkve i države, oni će prvi stati u obranu prava Crkve da naučava svoj nauk. Ako to nije prijateljski i čin vrijedan uvažavanja, ne znam što jest. Ured za mlade HBK trebao bi se zapitati nad tom činjenicom.